hrvatski

Destruktivnost u umjetnosti i ponašanju umjetnika 90-ih godina (20. stoljeća)

Kada se govori o fenomenu destruktivnosti rijetko pomišljamo da se on na bilo koji način može prepoznati u umjetnosti: Pod umjetnošću; naime; najčešće podrazumijevamo onu sferu koja naš život čini ljepšim, plemenitijim, a stvari onakvim kakve bi trebale biti, a kakve nisu same po sebi. Povijesno gledano, ovakvo gledište ima svoje uporište, međutim, kao što Goethe kaže, umjetnost nas samo jednim dijelom vodi u imaginarni, tj. bolji i ljepši svijet, a s druge strane, isto tako odražava stvarne prilike u svijetu. Ovakav stav određuje položaj umjetnika kao stvaraoca koji na početku nastoji naglasiti distancu prema stvarima ali nakon svega ih ipak prihvaća da bi konstruirao formalni red koji označava novu stvarnost, pa makar i kontaminiran njima. Promatramo li, s ovog aspekta, značaj suvremene umjetnosti i suvremenog umjetnika u novom kulturnom prostoru, određenom povezivanjem različitih političkih, ekonomskih, znanstvenih i drugih pristupa, vidjet ćemo da ona otkriva sve bitne značajke novonastalih turbulentnih prilika. Pri tome mislim i na one destruktivne koje se u vidu najnižih poriva odražavaju u umjetnosti. Ovaj se rad bavi konkretno problemom destruktivnosti u području likovnog umjetničkog izraza tijekom 90-tih godina ovoga stoljeća, i to na dva nivoa: 1. Prepoznavanjem destruktivnosti u kritičkom i nekritičkom obliku (oslobađanje destruktivnih impulsa i poticanje na destruktivnost, npr. sick stuff, snuff,...), 2. Destruktivnim ponašanjem umjetnika (najčešće pri susretu Istoka i Zapada) Da je ovaj fenomen osobito izražen 90-tih potvrdit će analiza novog oblika ikonoklazma i brojni primjeri vandalskog ponašanja samih umjetnika na izložbama.

destruktivnost; umjetnost performancea; vandalizam u umjetnosti; sloboda umjetničkog izražavanja; ikonoklazam; kulturni rat; sick stuff

nije evidentirano