hrvatski

Arhitekt kao nositelj kulture društva

Građenje je postalo pokretač društveno ekonomskih aktivnosti koje su za cilj imale potaći ravnomjeran razvoj svih prostora. Graditeljskim zamahom nisu bili obuhvaćeni samo gradovi, već i ruralna područja te je na taj način građenje postalo imperativ stvaranja novih društvenih odnosa kroz jednostavnu, učinkovitu i modernu obnovu graditeljskog fonda. U relativno zatvorenoj arhitektonskoj kulturi, izrasloj na snažnim predratnim uzorima u stvaralaštvu se osjećao snažan zamah koji je u nadolazećim godinama i najmanji zadatak pretvarao u truda vrijednu zadaću na kojoj se moglo iskazati znanje i učenje koje nije zaboravljeno, već akumulirano i prilagođeno trenutku. Arhitektura se pokazala kao moćan pokretač kojeg je nosila snažna želja i grupni rad u kojem su pojedinci nalazili određenje i mjesto djelovanja. Poteškoće su bile sastavni dio svakog dana provedenog nad crtaćim stolom, greške u komunikaciji i načinu prezentacije kako bi projekt dobio „zeleno svjetlo“ obilježile su to razdoblje. Praksa se upotpunjavala pisanom riječi koja je kroz strukovne časopise sistematski obrađivala trenutak i ulogu arhitekta kao jednog od osnovnih nositelja kulture u društvu u cjelini.

druga polovina dvadesetog stoljeća; arhitektura; kultura; stanovanje

nije evidentirano