hrvatski

Adjuvanti - stimulatori i modulatori imunološkog odgovora

Adjuvanti se koriste dugi niz godina i jedna od prvih definicija opisuje ih kao komponente koje se dodaju cjepnim antigenima za pojačavanje njihove imunogeničnosti. Riječ adjuvant prvo povezujemo s alumom, generičkim imenom za aluminijeve soli, koji se koriste kao adjuvanti u brojnim cjepivima odobrenim za upotrebu u ljudi (difterija, tetanus, HIB, pneumokoknom konjugiranom cjepivu, HPV, HAV, HBV) od 1920. godine do danas. No i danas mehanizam njegovog djelovanja nije potpuno jasan. Alum i danas izaziva znanstvene rasprave, baš kao i MF59, drugi adjuvant odobren za humanu upotrebu u cjepivu protiv gripe. Nekolicina adjuvanata odobrena je za upotrebu u cjepivima za humanu upotrebu (alum, MF59, ASO3, ASO4 i virosomi), dok je veliki broj potencijalnih kandidata u različitim fazama eksperimentalnih i kliničkih ispitivanja. Mnogi spojevi koji se danas istražuju su novi-stari spojevi u novim formulacijama veće potentnosti. Zašto je do uspješnog adjuvanta odnosno do uspješnog (odobrenog) cjepiva koje sadrži efikasan adjuvant tako dug i mukotrpan put ? Zašto nam trebaju adjuvanti ? Dosadašnji razvoj bakterijskih i virusnih cjepiva koja sadrže mrtve ili oslabljene patogene odnosno pročišćene komponente određenog mikroorganizma pratio je Pasteur-ov princip „izolirati, inaktivirati i inicirati“ određeni patogen. Adjuvantski učinak aluma u tim cjepivima rezultat je njegovih fizikalno-kemijskih svojstava, prvenstveno adsorpcije antigena na čestice aluma što stabilizira antigen, dostavlja antigen imunokompetentnim stanicama i zadržava ga na mjestu iniciranja čime produljuje njegovo djelovanje. Sličan princip djelovanja imaju i drugi adjuvanti prve generacije, emulzije ulja i vode, liposomi i različite polimerne čestice. No to je samo jedan vid na koji se očituje njihovo adjuvantsko djelovanje. Napredak u istraživanjima na polju imunologije i imunobiologije te razumijevanje mehanizama urođene imunosti potaknuli su razvoj novih i potentnih adjuvanata druge generacije. Otkriće da komponente bakterijskog staničnog zida aktiviraju imunološki sustav, identifikacija muramil dipeptida (MDP) iz staničnog zida Mycobacterium tuberculosis kao najmanje komponente koja ima adjuvantski učinak rezultiralo je kemijskom sintezom brojnih novih molekula koje su pokazale značajnu imunostimulacijsku aktivnost („small molecule immuno potentiators“, SMIPs). Istraživanja molekularnih mehanizama aktivacije imunološkog sustava doprinijelo je pronalasku i karakterizaciji molekula koje sudjeluju u aktivacijskoj kaskadi kao što su receptori za prepoznavanje patogena („pathogen recognition receptors“, PRRs) pomoću kojih se može utjecati na jačinu i smjer imunološkog odgovora. Četiri klase receptora za prepoznavanje patogena danas se intenzivno istražuju, Toll-like receptori (TLRs), NOD-like receptori (NLRs), RIG-I-like receptori (RLRs) i C-type lectin receptori (CLRs). Rezultati istraživanja na polju molekularne imunologije pomažu u pronalaženju učinkovitih i sigurnih adjuvanata koji su važni zbog novih podjediničnih cjepiva, razvijenih pomoću genomike i proteomike. Takva su sigurnija i bolje se podnose ali im je nedostatak slaba imunogeničnost te stoga zahtijevaju potentne adjuvante. Adjuvanti su također potrebni za razvoj snažnog i dugotrajnog imunološkog odgovora kod pacijenata koji slabo odgovaraju na cijepljenje kao što je pedijatrijska i starija populacija te imunokompromitirani i kronični pacijenti. Smanjenje količine antigena u cjepivima i savladavanje kompeticije između antigena u kombiniranim cjepivima je pragmatičan i važan razlog za razvoj uspješnog adjuvanta. Idealan adjuvant treba biti siguran i učinkovit, bez neželjenih nuspojava, lako dostupan iz jednostavnih i jeftinih komponenti, biorazgradiv i kompatibilan s različitim cjepnim antigenima i brojna recentna, multidisciplinarna znanstvena istraživanja usmjerena su prema tom cilju.

adjuvanti; cjepiva; imunostimulatori; imunomodulatori

nije evidentirano