hrvatski

Narod će im suditi. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Zagreb 1944.-1947.

Intenzitet patnje i razaranja koji su zadesili ljude tijekom šestogodišnjega ratovanja u korijenu su promijenili europska društva. Obnova iz 1945. stoga nikako nije mogla biti poput one iz dvadesetih godina iz Prvog svjetskog rata. Ratni gubici raskomadali su društveno tkivo, probudili gorka sjećanja, no s druge strane predstavljali su nove izazove i mogućnosti. Još za vrijeme trajanja ratnih operacija Saveznici su zaključili da će se krivci za zlodjela počinjena tijekom rata, nakon rata progoniti kao ratni zločinci. Kriteriji i mjerila za utvrđivanje ratnih zločina proizlazili su iz postojećih međunarodnih dokumenata (Haaških i Ženevskih konvencija). Stavovi savezničkih vlada potvrđeni su na Moskovskoj konferenciji, kad je usvojena Deklaracija o odgovornosti zemalja Sila osovine za zločine počinjene tijekom rata. Ona se odnosila na sve zemlje koje je okupirao Treći Reich, njegove ratne saveznike i domaće pomagače koji su djelovali u službi osvajača i izvodili zločine. Deklaracija je potvrđena na Teheranskoj konferenciji te konferencijama u Jalti i Potsdamu i postala je osnovni međunarodni zakon na osnovi kojega će odgovarati ratni zločinci nakon rata. Komisija Ujedinjenih naroda za ratne zločine, pozvala je sve zemlje članice Antihitlerovske koalicije da osnuju svoje nacionalne komisije. Na Drugome zasjedanju AVNOJ-a, 30. studenoga 1943. u Jajcu, Plenum je donio Odluku o osnivanju Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Daljnjim ustrojavanjem novog sustava pri federalnim jedinicama, Predsjedništvo ZAVNOH-a 18. svibnja 1944. organizira i Zemaljsku komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsku. Kao pomoćni organi Zemaljske komisije određeni su: Okružna komisija te oblasne i općinske komisije. Okružna komisija za šire područje Zagreba formalno je organizirana u ožujku 1945, no njezin stvarni rad započeo je vjerojatno tek u srpnju iste godine. Po gradovima su osnovane gradske komisije (u gradovima većim od 200.000 stanovnika), pa je tako krajem svibnja 1945. započela s radom i Centralna gradska komisija za Zagreb. Njoj je bilo podređeno sedam rajonskih komisija. Prema pravilniku, sva državna tijela bila su obavezna pomagati rad Komisije, koja je izravno odgovarala NKOJ-u, kasnije Privremenoj vladi DFJ, tj. Vladi FNRJ. Za predsjednika Državne komisije izabran je dr. Dušan Nedeljković, dok je kao tajnik određen dr. Vlada Jokanović. Nakon odlaska V. Jokanovića, na dužnost tajnika stupio je Ivan Grgić. Predsjedništva ZAVNOH-a, imenovalo je članove Zemaljske komisije za Hrvatsku, pa je za predsjednika odabran dr. Ante Mandić, a za tajnika komisije Simo Eror. Krajem 1944. pri komisiji je bilo uposleno 120 djelatnika. Krajem 1945. taj broj se popeo na 439 osoba, da bi se za godinu dana smanjio na njih 229. Kroz 1947. ostalo ih je 96, no i taj broj sustavno se smanjivao sve do gašenja komisija. Rad Državne i zemaljskih komisija može se načelno podijeliti u tri faze. Prva, od osnutka komisije do kraja ratnih operacija pri čemu je rad komisije bio veoma ograničen i uglavnom se svodio na organiziranja komisija (posebice okružnih) te umreženosti njezina sveukupnog sustava. Druga faza započinje s preseljenjem u Zagreb i odnosi se na razdoblje jako intenzivnog rada (od sredine 1945. do sredine 1946. godine), koji je uglavnom istražnog karaktera. U vrijeme najintenzivnijeg rada (od kraja rata do sredine 1946.) djelovalo je 65 okružnih, 299 sreskih i 1210 općinskih komisija. Osim toga, osnovano je i 28 Anketnih komisija, koje su imale zadaću “da istražuju i utvrđuju neke zločine većeg obima ili specifičnog karaktera.” Nakon toga slijedi postupno smanjenje intenziteta rada, s posebnim naglaskom na pitanje izručenja zločinaca. Okružna komisija za grad Zagreb prestala je s radom 31. prosinca 1946., a njezine poslove je do svog gašenja, 31. srpnja 1947., preuzela Centralna gradska komisija. Državna komisija ukinuta je 12. travnja 1948. godine. Preostali poslovi prelaze u nadležnost Javnog tužiteljstva FNRJ. Komisija se sastojala od nekoliko odjeljenja i službi – Pravno, Istražno, Propagandno, Izvršno, Registracijsko i Personalno. Pravno odjeljenje je na temelju prikupljenoga dokaznog materijala pripremalo odluke, izrađivalo elaborate i tematske referate o pojedinim kategorijama ratnih zločinaca, sastavljalo shematizme, pregledavalo odluke zemaljskih komisija i predlagalo iste na potvrdu. Usto je obavljalo istražne radnje putem saslušavanja, izrađivalo popise utvrđenih ratnih zločinaca i izdajnika, pripremalo suđenja u zemlji i inozemstvu. Za izdavanje Saopćenja i različitih publikacija bilo je zaduženo Propagandno odjeljenje. Izvršno odjeljenje bilo je organizirano zbog sve većeg porasta administracije na poslovima izručivanja iz inozemstva i stalnog zaoštravanja tog problema na međunarodnome planu. Posebice je nadgledalo održavanje veza Državne komisije s delegacijama u inozemstvu.Komisija je imala i svoje misije u Njemačkoj, Austriji i Italiji (pri savezničkim stožerima), a one su bile zadužene za obavljanje informativnih i istražnih poslova, dok je za komunikaciju s Komisijom za ratne zločine Ujedinjenih naroda u Londonu bila zadužena posebna delegacija. Državna komisija imala je ulogu organizatora i koordinatora cijele službe, a radila je i na nekima najvažnijim poslovima (obrada materijala o istaknutim zločincima). Zemaljska komisija sastojala se od nekoliko odsjeka: Opći odsjek, Odsjek za “neprijateljsku imovinu”, Anketna komisija i Odsjek za ispitivanje neprijateljske arhive. Glavni zadatak komisije bio je da prikuplja podatke i dokazni materijal pomoću kojega se ustanovljuje odgovornost i postojanje zločina, njegovo izvršenje, vrsta, vrijeme, mjesto i način počinjenja, te odgovornost počinitelja i njihovih suučesnika, kako bi se nad njima, nakon provedenog postupka, izrekla kazna od strane nadležnih sudova. Prijava se predavala, usmeno ili pismeno, na zapisnik, bez obzira da li je osoba oštećena ili nije navedenim zločinom. Iz prijave je bilo važno da se vidi “tko prijavljuje, koga se prijavljuje, radi čega se prijavljuje, način, mjesto, vrijeme počinjenja djela, na čiju štetu ; gdje se počinilac sada nalazi, tko su suučesnici ili korisnici ovog zločina.” Uz prijavu trebalo je, u ovjerenom prijepisu, predati i sav dokazni materijal koji svjedoči o zločinu. Za sastavljene odluke se navodi da su bile “konačne i izvršne”. No, pravna narav odluke kao akta bila je samo deklarativna. Odluka je služila kao prijedlog, prema kojemu je tužiteljstvo podnosilo prijavu. Nakon zaprimljene prijave tužiteljstvo je pokretalo krivični postupak i podizalo optužnicu. Državna komisija i njezina služba nisu bili jedini državni instrument za gonjenje ratnih zločinaca i izdajnika, ovaj jedinstven metodološki i pravno uobličen sustav djelovao je usklađeno i cjelovito kao dio organizacijske strukture nove države. Komisije su radile od slučaja do slučaja, a pred njih su stavljani veliki i opsežni zadaci. No, vremenski okviri koji su im zadavani za razrješenje zadatka bili su neprovedivi. Postojala su neujednačena mjerila prema kojima se utvrđivala krivica. Osobe su za ista ponašanja od strane različitih zemaljskih komisija različito tretirane. U početku 1945. rad Komisije je proširen s obzirom na odluku Predsjedništva AVNOJ-a o prelasku neprijateljske imovine u državno vlasništvo, o državnoj upravi imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Ovim pitanjima bavio se poseban Odsjek za “neprijateljsku imovinu”, organiziran krajem svibnja ili u prvim danima lipnja 1945. Dodatni problem predstavljala je činjenica što je krivično zakonodavstvo bilo tek u nastajanju. Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države donesen je u kolovozu 1945. što jasno svjedoči da su ratna i poratna etapa nedjeljive te da ih povezuju neprijateljstvo nove vlasti sa svima mogućim protivnicima. Pritom je i ekstenzivno tumačenje pojma ratnog zločina ostavljalo dovoljno mjesta za različita tumačenja političkog elementa u krivičnom djelu. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kao i njezine podređene federalne jedinice (zemaljske komisije) osnovane su i započele sa radom u vrijeme kada su se paralelno odvijali oslobodilačka borba i građanski rat. Kompleksnost stanja na jugoslavenskom prostoru za vrijeme rata i nemogućnost uspostave ujednačenih kriterija za rad republičkih komisija odražavala se u neujednačenim mjerilima u vezi s utvrđivanjem ratnih zločina. Čini se da unatoč brojnim prikupljenim dokumentima i potpori brojnih institucija Državna komisija nije polučila željeni rezultat da se svi optuženici nađu pred sudom. Taj zadatak dodatno su otežavali i novouspostavljeni međunarodni odnosi koji su se posebice očitovali kod problema izručenja svih optuženih za zločine koji su se nalazili u inozemstvu. No, neizostavna komponenta rata bila je i revolucija kojom se utvrđivala komunistička vlast, pa je tako njezin zadatak, uz kažnjavanje ratnih zločina bio i utvrđivanje novog poretka.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina; Zagreb; Drugi svjetski rat

nije evidentirano