hrvatski

Konstrukcije pripovjedačkih identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi s temom tranzicije

Na reprezentativnom uzorku od tridesetak hrvatskih romana i nekoliko zbirki kratkih priča, nastalih u posljednja dva desetljeća, prikazat će se konstrukcija identiteta subjekta u tekstu. Primarni metodološki okvir kod ovakvoga tipa analiza predstavljaju književna teorija i teorija pripovijedanja (npr. Barthes, Booth, Genette), odnosno konstrukcija pripovjedača kao subjekta-nositelja naslojenih odrednica identiteta, međutim on se nužno mora širiti zahvaćajući interese kulturalnih studija i šireg polja humanistike (npr. Hall, Williams, Bourdieu, Anderson). Građa obuhvaća tekstove koji tematiziraju političku i društvenu tranziciju te se kompleksan odnos pripovjedača, fokalizatora i likova prema dijegetičkoj stvarnosti (koja u ovom slučaju pripada mimetičkom modelu) aktualizira nizom modusa kojima pripovjedni subjekt naslojava razine svoje identifikacije: autolegitimacijom, konstruiranjem Drugog te na druge načine ovisne o funkciji u naraciji. U zamjetnom broju književnih tekstova okviri identifikacije i autolegitimacije upućuju na različite odrednice predtranzicijskog razdoblja te se dominantno određuju različitim subkulturnim ili kontrakulturnim, ali prošlim, identitetima (bivši panker, roker, alternativac). Pri tome se u tom pripovjedačkom modusu zadržava povlaštena pozicija fokalizatora nedređenog po obrazovanosti ili intelektualnoj kapacitiranosti, što se može tumačiti i kao modernistički zaostatak, poveziv s književnom povijesti. U korpusu se, međutim, mogu prepoznati i drugačiji glasovi tranzicije koji se artikuliraju u različitim modalitetima otpora, sumnje, kooptacije ili predaje. Konstruktivne odrednice identiteta pripovjedača, fokalizatora i likova usmjerene su više iz vremena prošlog prema slabo razlučivoj (a posljedično utjecajnoj) stvarnosti i aktualnosti tranzicije, odnosno, u velikoj su mjeri obuhvaćene značenjima postsocijalističkih artikulacija, nego li su projektivno usmjerene. Za ovu je temu nezaobilazna i identitetska odrednica "urbanosti" kao dominanta čitavoga korpusa (Nemec, Kolanović) pa valja opisati proturječne učinke te razine identiteta (kako pripovjednih subjekata, tako i tekstova). Literarne konstrukcije identiteta odvijaju se u specifičnom književnom polju, ograničenoga djelovanja, doduše, no predstavljaju i gradivnu jedinicu i specifičnu projekciju nacionalnoga identiteta.

tranzicija; hrvatska književnost; identiteti; pripovijedanje

nije evidentirano