hrvatski

Prandijalni inzulini 2013 - saznanja temeljena na dokazima.

Uvođenje inzulinske terapije u tipu 2 šećerne bolesti slijedi nakon nemogućnosti da se maksimalno tolerabilnom kombinatorikom oralnih hipoglikemika postigne zadovoljavajuća regulacija glikemije. Prema smjernicama ADA/EASD i hrvatskih smjernica pristup inicijaciji inzulinske terapije je individualno prilagođen bolesniku, uvažavajući stanje glikemije i postojeće komorbiditete. Na raspolaganju su 4 moguće inzulinske opcije: BOT, prandijalni inzulini, predmiješani inzulinski analozi, bazal-bonus režim. Poznata je činjenica da već u trenutku dijagnoze šećerne bolesti tip 2, 50% beta stanice je uništeno, a prvi znak zatajivanja homeostaze glukoze manifestira se porastom postprandijalne glikemije. Monierova tablica kvintila HbA1c pokazuje da glavninu HbA1c s vrijednostima 7, 0%-8, 4% čini povećana postprandijalna glikemija. Prandijalni inzulini su opravdana opcija kod bolesnika s navedenim vrijednostima HcA1c, a na maksimalnoj oralnoj hipoglikemijskoj terapiji. Njemačke smjernice upravo ovaj inzulinski režim preferiraju kao prvi (svjesni činjenice da neki bolesnici mogu vrlo brzo zatrebati i bazalni inzulin). Inicijacija inzulinske terapije prandijalnim inzulinom (prema smjernicama) podrazumijeva nastavak terapije metmorfinom. Ovim terapijskim pristupom pokrivaju se potrebe obroka i poželjan utjecaj na postprandijalnu hiperglikemiju, a s metmorfinom se postiže supresija glukoneogeneze u jetri, te unos glukoze u masne i mišićne stanice, uz manje interprandijalnih hipoglikemija, kao i povoljniji utjecaj na promjenu tjelesne težine (4T studija). Od prandijalnih inzulina raspolažemo s humanim regularnim inzulinom, te analozima brzog djelovanja (lispro, aspart, glulizin). Učinkovitost na glukoregulaciju je usporediva, ali je manje postprandijalnih skokova glukoze i interprandijalnih hipoglikemija na analozima brzog djelovanja u odnosu na humani inzulin. Prednosti prandijalnih inzulina su: relativno laka upotreba, podmiruje inzulinom oboroke, izvrsni rezultati glukoze postprandijalno i ciljnog HbA1c, pogodan u ranom stadiju razvoja šećerne bolesti tip 2 dok dominira postprandijalna hiperglikemija a glikemija natašte se još uvijek može regulirati metmorfinom, te mala mogućnost debljanja i hipoglikemija, jer brzodjelujući inzulinski analog podmiruje samo obrok. Naravno, postoje određeni nedostaci, kod osoba koje ne mogu regulirati glukozu metmorfinom i/ili TZD, nedostana je samo prandijalni inzulin. Također, zbog napredovanja bolesti nakon par godina nužno je uključiti bazalni inzulin. Primjenjuje se u ranoj fazi razvoja šećerne bolesti tip 2, ako zataji liječenje s OHL, te treba pripremiti bolesnika na 3 dnevne injekcije brzodjelujućeg inzulina. Međutim, znajući da je šećerna bolest tip 2 kronična i progresivna, kao i snažni klinički dokazi povezanosti postprandijalne hiperglikemije s nastankom oksidativnog stresa i pojavom kroničnih vaskularnih komplikacija, ovom inzulinskom opcijom i individualnim pristupom incijacije inzulinske terapije uz prilagođen stil života, možemo kod određene grupe bolesnika duže vrijeme održavati dobru glikemiju i odgodu kroničnih komplikacija.

Tip 2 šećerne bolesti; inzulinska terapija

nije evidentirano