hrvatski

Kratak prikaz stanja istraženosti hrvatske filozofske baštine

Prema mišljenju većine istraživača hrvatske filozofske baštine, za utemeljenje historiografije hrvatske filozofije, a onda i za njezin najraniji program istraživanja, najzaslužniji je Franjo Marković (1845-1914), osnivač Katedre za filozofiju i prvi profesor filozofije na obnovljenom Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1874). Naime, u govoru održanom 1881. godine prigodom instalacije za rektora zagrebačkoga Sveučilišta, koji je otisnut pod naslovom »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII.«, Marković je ukazao na, kako kaže, »filosofijske radnike sinove naše domovine u prošla četiri vieka«. O važnosti njegova govora zacijelo svjedoči i tvrdnja koju je 1975. godine u »Uvodnoj napomeni urednika uz fotokopiju rektorskoga govora prof. Franje Markovića« izrekao Vladimir Filipović u prvom broju časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine: »prvi orjentacioni pokušaj sistematskog prikaza priloga nekih naših filozofskih pređa evropskoj filozofskoj misli«. Osim što je izdvojio »filosofijske radnike«, Marković je u govoru odredio i »one pobude, koje nam današnjikom njihov rad podaje«, dakle odredio je zadatke koji stoje pred istraživačima hrvatske filozofske prošlosti. Pritom je smatrao da treba učiniti i, primjerice, sljedeće: izraditi popis hrvatskih filozofa, pronaći njihova djela i prevesti ih na hrvatski jezik. Inače, istraživači hrvatske filozofske baštine se s vremena na vrijeme očituju o izvršenju tih zadataka, pri čemu nerijetko predlažu i nove. Tako je, primjerice, Erna Banić-Pajnić u članku »Istraživanje hrvatske filozofije – (samo)kritički osvrt«, objavljenom 2005. godine, smatrala da treba učiniti i sljedeće: prikupiti rukopisnu građu, osnovati arhiv u kojem će se čuvati sva djela hrvatskih filozofa, objavljivati izvorna djela, njihove prijevode, kritička izdanja, kao i monografije o hrvatskim filozofima, izraditi bibliografiju radova o hrvatskoj filozofiji, raditi na filozofskoj terminologiji i napisati pregled povijesti hrvatske filozofije. Dakle, kada stanje istraženosti hrvatske filozofske baštine sagledamo iz današnje perspektive, može se zaključiti da nisu izvršeni čak ni oni zadaci koje baštinimo od Markovića, a kamoli oni koje je predložila Banić-Pajnić. Ipak, takvo stanje istraženosti nimalo ne začuđuje, posebice ukoliko imamo na umu da je izrazitije proučavanje nauka hrvatskih filozofa započelo tek u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća. Brojna djela hrvatskih filozofa još uvijek su potpuno neistražena. Uz to, u djelima mnogih hrvatskih mislilaca nezamijećena je ili, još točnije, neistražena filozofska sastavnica. Zbog toga se o tim misliocima danas poučava isključivo kao o, primjerice, teolozima, ekonomistima ili književnicima. Osim toga, europska recepcija hrvatskih filozofa prikazana je sporadično, premda su mnogi još za svojega života obrađeni u zasebnim natuknicama biografskih leksikona i srodnih im izdanja. Stoga je, smatram, nužno poduhvatiti se sustavnog istraživanja hrvatske filozofske baštine, jer promišljanja hrvatskih filozofa nisu važna samo zato da bi hrvatski narod, kako kaže Marković, »stekao domovinu mislî«, nego i zato da bismo doznali još više o doprinosu hrvatskih filozofa razvoju europske filozofske misli.

Hrvatska filozofska baština; historiografija hrvatske filozofije; Franjo Marković

nije evidentirano