Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 628775

Između originalnosti i epigonstva - slučaj Šime Dujmovića, kipara u Meštrovićevoj sjeni


Srhoj, Vinko
Između originalnosti i epigonstva - slučaj Šime Dujmovića, kipara u Meštrovićevoj sjeni // Ars Adriatica, 2 (2012), 225-240 (podatak o recenziji nije dostupan, članak, znanstveni)


Naslov
Između originalnosti i epigonstva - slučaj Šime Dujmovića, kipara u Meštrovićevoj sjeni
(Between Originality and Imitation - the Case of Šime Dujmović, a Sculptor in the Shadow of Meštrović)

Autori
Srhoj, Vinko

Izvornik
Ars Adriatica (1848-1590) 2 (2012); 225-240

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Šime Dujmović; Ivan Meštrović; kiparstvo; Hvar
(Šime Dujmović; Ivan Meštrović; sculpture; Hvar)

Sažetak
Hvarski kipar Šime Dujmović (1887.-1968.) gotovo je nepoznat i neprepoznat autor u nacionalnom umjetničkom prostoru. Zna li se da je većinu „opusa“ ostvario kao izvođač brojnih kipova Ivana Meštrovića i da je samog sebe smatrao tek fizičkim pomoćnikom velikog majstora, za slabu čujnost Dujmović je i sam dijelom zaslužan, nikada ne ističući svoj udio u tom radu, niti se trudeći da Meštrovićev način „dovede u pitanje“ individualiziranjem osobnog stila. Apstinirajući, dakle, od stila i osobnog načina koji bi ga odveo na putove kiparskog autorstva, Dujmović je u kiparstvu živio ispod svojih mogućnosti. Tom kiparu zamjetne vještine kao da je u prvom planu bilo da po tuđim nacrtima što bolje savlada povjereni zadatak i privede materiju što vjerodostojnijem govoru, na štetu osobne poetike koja je imala dobre predispozicije s obzirom na savladani techne. Dujmovićeva kiparska potisnutost čini se da je stvar stava (jednako kao i nesklonih okolnosti) prema kiparstvu kao zadatku koji se mora izvršiti u materiji, ne nužno i u umjetnosti koja bi nadilazila umijeće. Pišući o kiparima/klesarima Splita i Dalmacije 19. i 20. stoljeća, Grgo je Gamulin opisao cijelu jednu plejadu zatajnih oblikovatelja naše kiparske tradicije i vrijeme prijeloma stoljeća kao pridizanje osviještenog kiparstva iz obrtničke skromnosti, s uvijek neizvjesnim rezultatom. „Zacijelo, krećemo se u prostorima zanatstva i umijeća, ali nikada se ne zna kada će se na granici pojaviti i umjetnost, a i samo pitanje te granice (između umijeća i umjetnosti) neizvjesno je i 'mobilno'“, zaključit će Gamulin. Ta bi se konstatacija s velikom sigurnošću mogla primijeniti i na Šimu Dujmovića koji je, potiskujući vlastiti izraz, služeći tradiciji i drugima (Meštrović), na koncu propustio priliku da posvjedoči svoje realne mogućnosti. No, isto tako neka njegova djela, doduše u malom broju, poput najambicioznijeg projekta javne skulpture „Izvor novog života“, svjedoče i o pokušajima individuacije, mada s pogrešne strane tehničkog perfekcioniranja. Ako ta skulptura i nije bila puno više od kompilata secesije, art decoa i Meštrovića, ona je potvrdila Dujmovića kao majstora zavidnog kiparskog umijeća koje se je još jednom ispriječilo na putu dosizanja individualnog izraza. Autorske ambicije i u tom najambicioznijem djelu opet nisu izbile u prvi plan, zaprijećene umijećem klesanja po uzorima, a ne oblikovanjem vlastite prepoznatljivosti. U radu se razmatraju i druge njegove skulpture („Svetovid“, „Majka i dijete“, „Kipar na djelu“, „U obrani domovine“), ali i ističe udio u kiparskoj fizionomiji mauzoleja obitelji Račić gdje je Dujmović za Meštrovića izveo najzahtjevnija djela („Razapeti Krist“, „Polaganje Krista u grob“, „Madona s djetetom“, glave kerubine i druge dekorativne elemente). Također se navode i druga brojna djela na kojima je za istoga Dujmović radio („Amor i Psiha“, „Žena s harfom“, spomenik „Zahvalnosti Francuskoj“, spomenik „Neznanog junaka“, „Gospa Petropoljska“). Pri ocjenjivanju udjela pomagača na projektima majstora kao što je Meštrović, s obzirom na prepoznatljivost njihove „ruke“ u konačnom izgledu djela, postavlja se i pitanje koje u najvećoj mjeri tangira i odnos Meštrović-Dujmović: koliki je omjer tvorca zamisli i manualnog pomagača u njezinoj realizaciji? Može li se autorstvo svesti samo na ideatora djela ili bi dio zasluga trebalo pripisati i pomagačima koji su često „kvarili“ i preinačavali majstorov način? Razmatrajući Dujmovićev slučaj rad daje odgovore na konkretnim primjerima da je taj udjel ponekad znatan i nemimoilazan ako ne i stilogen u korist pomagača. Retoričko bi pitanje bilo može li se Dujmovićev rad (ali i rad brojnih pomagača i suradnika u majstorskim radionicama od pamtivjeka) tako izvući iz sjene velikog meštra priznajući mu makar onaj dio autorstva gdje je radeći za njega više govorio o sebi.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
269-0000000-3374 - Likovna umjetnost i likovna kultura 19., 20. i 21. stoljeća u Dalmaciji (Vinko Srhoj, )

Ustanove
Sveučilište u Zadru

Autor s matičnim brojem:
Vinko Srhoj, (138832)