hrvatski

Rezultati novih speleoloških istraživanja Jamskog sustava Lukina jama

Ulaz u Lukinu jamu, tada nazvanu Manual, pronašli su slovački speleolozi 28. rujna 1992. godine (Šmida 1993, Šmida 1994). Započeto istraživanje na dubini od 195 m prekinuli su zbog jake i dugotrajne kiše. Potaknuti aktivnošću slovačkih kolega članovi Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza (KS HPS) organiziraju speleološki logor u Velikom lomu početkom kolovoza 1993. godine s ciljem istraživanja jama na Hajdučkim kukovima. Hrvatski speleolozi nastavili su već započeta istraživanja u Manualu. Kad je ustanovljeno da je jama najdublja u Hrvatskoj (na dubini od oko 600 m), preimenovana je u Lukinu jamu, u čast speleologu Ozrenu Lukiću – Luki koji je poginuo u domovinskom ratu.Nakon tjedan dana istraživanja, 7. kolovoza 1993. godine, Damir Lacković, Siniša Rešetar i Robert Dado prvi su se spustili na dno Lukine jame (-1355 m). Tijekom 1994. godine KS HPS organizira novu ekspediciju na kojoj sudjeluju i slovački speleolozi. Slovački speleolozi istražili su Trojamu (Manual II) do spoja s Lukinom jamom na -558 m, čime je dubina novog jamskog sustava Lukina jama - Trojama povećana na 1386 m. Hrvatski speleolozi nastavljaju s istraživanjima u Lukinoj jami. Teo Barišić i Zoran Stipetić – Patak su u sifonu na dnu jame zaronili 57 m u duljinu i 6 m u dubinu, čime je jamski sustav Lukina jama – Trojama dosegnuo dubinu od 1392 m. Prilikom istraživanja bočnih kanala na samom dnu jame, 3. kolovoza 1994. godine, Ana Sutlović pronašla je primjerak dotad nepoznate životinjske vrste - endemsku pijavicu (Bakšić 1994, Jalžić 1994). Osim kanala na dnu jame, istražen je i Vjetroviti kanal, čiji se ulaz nalazi na 1102 m, a dno na 1311 m dubine. Mjerena je temperatura zraka i vode, te je sakupljena podzemna fauna, geološki uzorci i jamski sedimenti. U tom opsežnom istraživanju i transportu opreme sudjelovalo je 43 speleologa, od kojih se 23 spustilo na dno Lukine jame. U 1995. godini KS HPS organizira novu ekspediciju u Lukinu jamu kada je sakupljana podzemna fauna, te obavljeno fotografiranje. Vođa svih ekspedicija koje je organizirala KS HPS bio je Branko Jalžić. Lukinu jamu posjetilo je i nekoliko stranih ekspedicija: mađarski (1997. godine) i belgijski speleolozi (1998. godine), koji su u nacrt jame ucrtali sve nove spitove, te litvanski speleolozi (2001. godine). Kada su 2006. godine belgijski speleolozi iz kluba Styx došli na ekspediciju u Lukinu jamu oba ulaza Lukina jama i Trojama bila su zatvorena snijegom i ledom na dubini od 60 i 100 m. Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveučilišta Velebit, uz potporu KS HPS i pod vodstvom Luke Mudronje ove je godine organizirao opsežnu međunarodnu speleološku ekspediciju u Lukinu jamu. Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveučilišta Velebit i KS HPS pod vodstvom Luke Mudronje i uz logističku potporu HGSS-a ove su godine organizirali opsežnu međunarodnu speleološku ekspediciju u Lukinu jamu. Obzirom da je ulaz Lukina jama na 50 m dubine zatvoren snjegom i ledom, opremanje jame obavljeno je kroz ulaz Trojama što je ekspediciju učinilo znatno složenijom i zahtjevnijom. Napravljena je nova morfometrija Jamskog sustava Lukina jama, a rezultat je prikazan u ovom radu. Utvrđena je veza između Vjetrovitog kanala i bočnog kanala na dnu jame. U dva su navrata speleoronioci zaronili u sifonu na dnu jame. Ivica Ćukušić i Robert Erhardt, 135 m u duljinu i 20 m u dubinu, a kasnije je Branko Jalžić u istom sifonu zaronio do 40 m dubine. Time je dubina jamskog sustava Lukina jama povećana na 1421 m. U Lukinoj jami obavljena su mikroklimatska mjerenja na ?? mjesta, te su postavljeni mjerni uređaji koji će pratiti promjene temperature i vlažnosti slijedećih godinu dana. U sifonu na dnu jame postavljene su dvije sonda za mjerenje razine vode. Predviđen je nastavak speleoloških i znanstvenih istraživanja pa je jama ostala postavljena. Užeta su fiksirana u transportnim vrećama na sidrištima.

speleologija; Sjeverni Velebit; mikroklima

nije evidentirano