hrvatski

Šarićev prijevod Knjige Jonine

Autor uvodno govori o prijevodima Svetog pisma na hrvatski jezik (Kašićevu, koji je tek kasnije izdan, Katančić, čiji se prijevod pojavljuje relativno brzo nakon njegove smrti, a izdaje ga Grgur Čevapović), te kratko o Sovićevu prijevodu s kojim, iz subjektivnih i objektivnih, razloga nije bilo sreće, pa tako Biskupska konferencija povjerava sarajevskom nadbiskupu Šariću prijevod Staroga zavjeta. Šarić ovaj posao obavlja u vrlo kratkom roku (dobio je nalog 1940. god., a već nakon dvije godine izdan je cijeli Stari zavjet, a pred kraj 1942. god. tiskan je i Novi zavjet.) Javnost je pozitivno prihvatila Šarićev prijevod, stručna kritika je ukazala na nedostatke i kritizirala žurbu kojom je sve rađeno. Janko Oberški prigovara Šariću da je slijedio njemački prijevod E. Hennea i navodi za svoju tvrdnju niz primjera. Istovjetnu kritiku je glede Šarićeva prijevoda Novog zavjeta uputio Franjo Zagoda, koji Šarićev predložak nalazi u njemačkom prijevodu K. Röscha. Slijedom tih opaski autor analizira Šarićev prijevod Knjige Jonine. Analiza pokazuje da je Šarić, kako se čini, dobrim djelom slijedio Hennea preuzimajući (prevodeći) uvod i bilješke. Ipak treba reći da se neke bilješke razlikuju od onih kod Hennea. Šarić u uvodu tvrdi da prevodi s izvornih jezika, ali nije jednostavno utvrditi koliko je on stvarno poznavao izvorne biblijske jezike.

Šarić, Šarićev prijevod Staroga zavjeta, Knjiga Jonina, Šarićev prijevod Knjige Jonine, E. Henne.

nije evidentirano