hrvatski

Sreća i ljudsko djelovanje: antropologijsko-filozofijsko-psihologijski i etički pristup problemu

Pitanje određenja, prirode i bîti koncepta sreće, kao i pitanje modusa njezina ostvarivanja, spoznavanja i (pre)poznavanja u konkretnom ljudskom djelovanju, jedno je od najspornijih pitanja na koje filozofija od Aristotelova vremena naovamo nastoji odgovoriti, polazeći od sâme kompleksnosti pitanja, koja se kompleksnost prije svega očituje u različitosti teorijskih pristupa razumijevanju problematike sreće koje je pristupe (slično kao i pristupe razumijevanja koncepta identiteta) moguće klasificirati u tri temeljne kategorije: 1) narativni pristupi ; 2) sociobiologijski i 3) psihologijski. Sreća i identitet, kada je riječ o ljudskom djelovanju, dva su, među sobom usko povezana fenomena ljudskog mišljenja i djelovanja. Njihovo razumijevanje neumitno ovisi o unutarnjim i izvanjskim čovjekovim zadatostima, kao i o zadatostima vremena i prostora - neizbježnih odrednica ljudskoga života. U ovome elaboratu, a kako je već naznačeno u njegovu glavnom naslovu, želi se raspravljati o četiri aspekta razumijevanja bîti sreće. U prvome dijelu elaborata govoriti će se o antropološkim pretpostavkama i zadatostima naznačenoga problema. U drugome će se dijelu raspravljati o spoznajnim temeljima Aristotelova koncepta eudaimonizma. Treći dio elaborata orijentiran je na Russellov, psihologistički model sreće. U posljednjem, dakle, četvrtom dijelu eksplicira se etički aspekt sreće u perspektivi Taylorove, komunitarijanističke koncepcije suvremenog „dobrog društva“ kojoj je implikativni aristotelijanski, polis-model sreće.

sreća; ljudsko djelovanje; eudaimonizam; komunitarijanizam; 'dobro društvo'

nije evidentirano