hrvatski

Uloga biomarkera u terapijskoj odluci

Pojam malignog tumora obuhvaća preko stotinu različitih malignih bolesti, kojima ishodište može biti bilo koje tkivo ili organ. Iako svi maligni tumori dijele neke zajedničke karakteristike (invazivan rast, metastaziranje, itd...), istovremeno se i značajno razlikuju po uzročnim čimbenicima, molekularnom profilu, prirodnom tijeku, načinima dijagnosticiranja i mogućnostima liječenja. Moderan pristup liječenju tumora više se ne bazira samo na histološkom tipu tumora i anatomskom sijelu, već su lijekovi prilagođeno genetskom, molekularnom i imunološkom podtipu tumora. Izraziti napredak na polju tumorskih biomarkera a osobito njihove kliničke primjene doveo je značajnih napora u promjeni principa „jedan lijek za sve“ u princip više ili manje personaliziranog liječenja prilagođenog profilu izražaja biomarkera pojedinih tumora. Tri su velike skupine tumorskih biomarkera: prognostički, prediktivni i farmakodinamski. Prognostički biomarkeri anticipiraju s većim ili manjih uspjehom ishod bolesti, što može rezultirati promjenom terapijskog plana temeljeno na vjerojatnosti povrata bolesti (npr. Oncotype DX test). Farmakodinamski biomarkeri „mjere“ učinak lijeka na bolest (npr mjerenje apopotoze i proliferacije u tumoru nakon primjenjenog neoadjuvatnog liječenja). Za razliku od toga prediktivni biomarkeri mjere vjerojatnost odgovora na liječenje određenim lijekom. Uloga prediktivnih biomarkera jest izdvojiti onu podskupinu bolesnika koja će imati koristi od određene vrste specifičnog antitumorskog liječenja, što je iznimno važno ukoliko se gleda u svjetlu činjenice da velik broj novootkrivenih antitumorskih lijekova ima učinak kod svega 10-20% bolesnika. Identificirati baš tu podskupinu bolesnika ima ogromne kliničke, ali ne manje važno financijske implikacije, pogotovo zbog činjenice da se npr 2010. godine potrošilo 60 milijardi dolara na antitumorske lijekove. Personaliziranim pristupom bi se izbjeglo generiranje dodatnog morbiditeta nastalog kao rezultat toksičnosti terapije, a koja je neprihvatljiva u uvjetima kliničke nedjelotvornosti određenog lijeka. Naše sve bolje razumijevanje biologije tumora paralelno dovodi do identificiranja sve većeg broja korisnih biomarkera koji se uvode u svakodnevnu kliničku praksu poput Her-2 u karcinomima dojke, BRAF-a u malignim melanomima, KRAS-a u karcinomima debelog crijeva, c-kita u gastrointestinalnim stromalnim tumorima, mutacija EGFR-a, KRAS-a te ALK-a u karcinomima pluća nemalih stanica (NSCLC), MGMT u glioblastomima, itd...

biomarkeri; solidni tumori; personalizirani pristup

nije evidentirano