hrvatski

Utjecaj kulturnog kapitala na obrazovna postignuća: analiza PISA 2009 rezultata za Hrvatsku

U stručnim i inim raspravama „privatno“ se u pravilu povezuje s partikularnim vrijednostima i interesima, dok se nasuprot tome ono što je „javno“ poistovjećuje s univerzalističkim vrijednostima i općedruštvenim interesom. Polazeći od Bourdieuove teorije kulturne i socijalne reprodukcije (1977) u radu se problematizira meritokratski karakter suvremenog hrvatskog obrazovnog sustava kao javnog dobra na temelju hrvatskih PISA rezultata. Prema P. Bourdieu djeca iz obitelji višeg socioekonomskog statusa u pravilu raspolažu jezičnim, kognitivnim i kulturnim kompetencijama koje im osiguravaju prednost u budućem školovanju. Objašnjenje za ovo nalazi se u činjenici da su pedagoška praksa i očekivanja uz pomoć kojih nastavnici procjenjuju učenička postignuća bliža navikama i dispozicijama učenika iz srednje ili više klase nego učenicima iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa (Laureau i Weininger, 2003). U tom smislu Bourdieu govori o razlikama u kulturnom kapitalu prema društvenom i obiteljskom porijeklu učenika, a što upućuje na postojanost veze između društvenih i obrazovnih nejednakosti. S obzirom na to da iznesena teza osporava meritokratski karakter škole, cilj ovog rada bio je ispitati u kojoj mjeri mehanizam kulturnog kapitala može objasniti razlike u postignućima hrvatskih učenika na PISA testiranju. U tu se svrhu socioekonomsko porijeklo učenika i njihov kulturni kapital analiziraju na osnovu indeksa i varijabli prikupljenih PISA istraživanjem, pri čemu se obrazovno postignuće prikazuje kroz PISA rezultate iz prirodoslovne pismenosti. U radu se koriste podaci iz ciklusa PISA 2009 za Hrvatsku. Testirano je 4994 petnaestogodišnjih učenika iz 157 srednjih škola. Uzorak je reprezentativan za populaciju hrvatskih petnaestogodišnjaka s obzirom na spol, tip školskog programa i razred. Uz rezultate ispita prirodoslovne pismenosti u analizama su korišteni sociodemografski i kontekstualni podaci prikupljeni upitnikom za učenike i upitnikom za roditelje. U pretpostavljenim regresijskim modelima kao prediktori socioekonomskog statusa korišteni su najviši međunarodni socioekonomski indeks zanimanja, najviše obrazovanje roditelja, prosječni mjesečni prihodi kućanstva i prosječni mjesečni izdaci za obrazovanje. Kao prediktori kulturnog kapitala operacionalizirani su indeksi posjedovanja kulturnih dobara i obiteljskih čitalačkih resursa, broj knjiga u kućanstvu, indeks užitka čitanja, učestalost čitanja (knjiga i novina), učestalost raspravljanja s roditeljima o političkim pitanjima i knjigama te učestalost odlaska u knjižnicu nevezano uz obaveze. Regresijskom analizom ispitan je doprinos socioekonomskog statusa i kulturnog kapitala obitelji u objašnjenju varijance rezultata iz prirodoslovne pismenosti. Rezultati pokazuju da učenici iz obitelji višeg socioekonomskog statusa postižu bolje rezultate iz prirodoslovne pismenosti od učenika iz obitelji nižeg statusa. Kada se u regresijski model uključe indikatori kulturnog kapitala efekt socioekonomskog statusa gotovo se prepolovljuje, iako je i dalje statistički značajan, dok se istodobno postotak ukupno objašnjene varijance više nego udvostručuje (33%). Dobiveni rezultati upućuju da kulturni kapital obitelji posreduje pri utjecaju socioekonomskog statusa na postignuća u školi, no da su na djelu i drugi faktori koji se ne mogu izravno povezati s utjecajem kulturnog kapitala. S druge strane, razlike u veličini efekata pojedinih indikatora kulturnog kapitala i socioekonomskog statusa ukazuju na činjenicu da se i samo raspolaganje kulturnim kapitalom ne može objasniti samo izravnim socioekonomskim faktorima.

obrazovni sustav kao javno dobro; kulturni kapital; socioekonomski status; obrazovno postignuće; prirodoslovna pismenost; PISA

nije evidentirano