hrvatski

Delirij, MNS, nuspojava psihotropika, sve navedno ili ništa od toga?

Uvod: Bolesnik (52 god), zaprimljen je na Kliniku za psihijatriju KBC Rijeka pod kliničkom slikom manije. Do sada liječen hospitalno u jednom navratu, 1985. godine. Uvidom u medicinsku dokumentaciju vidljivo je da se pacijent liječi pod dg F 25, uz većim dijelom prisutno depresivno no ponekad i hipomano raspoloženje. Tijekom niza godina, u ambulantnim je kontrolama psihijatra uglavnom redovit, kao i u uzimanju medikacije. Nekoliko mjeseci pred sadašnji prijem propisanu terapiju nije uzimao redovito, te je gotovo svakodnevno konzumirao alkohol. Heteroanamnestički se saznaje da je pacijent povišenog raspoloženja, slabo spava, razdražljiv je i svadljiv. Rasprava: Kod prijema se notira da je bolesnik nesuvisao u kontaktu, maničan, psihomotorno do pred agitaciju. Tijekom prvih nekoliko dana liječenja na Klinici, bolesnik je dobivao parenteralnu terapiju (haloperidol, promazin, diazepam). Cijelo vrijeme je bez suvislog kontakta, hiperaktivan i nereguliranog sna. Četvrtog dana liječenja dolazi do kvalitativne promjene svijesti, pacijent postaje smeten, pod uplivom slušnih halucinacija, evidentna je vremenska i mjesna dezorjentacija. Povremeno je agitiran, i u tim epizodama bolesnik inzistira na odlasku s odjela. Zbog navedenog, povremeno su bile potrebne i mjere fizičkog sputavanja. Navedena simptomatika prisutna je kroz gotovo tjedan dana a potom dolazi do djelomične stabilizacije psihičkog stanja. U bolesnika je prisutna parijalna amnezija za opisani period no psihomotorno je adekvatniji, bez halucinatornih doživljavanja. Istovremeno sa stabilizacijom psihičkog, dolazi do deterioracije tjelesnog stanja, bolesnik postaje usporen i nesiguran u hodu, koljena prilikom hodanja drži u izraženoj semifleksiji, hipomimičan je i oleozan. U bolesnika je također prisutan febrilitet uz tahikardiju, nespecifičnu grudnu bol i tuženje na zaduhu. Učinjena je tjelesna obrada, lab. nalazi, EKG, te nakon pregleda interniste, zbog sumnje na plućnu tromboemboliju i scintigrafija pluća. Isključi se dg pulmonalne tromboembolije a zbog otežanih kretnji pregledan je od strane neurologa i fizijatra. Neurolog postavlja dijagnozu jatrogenog parkinsonizma, te se iz terapije isključe antipsihotik i anksiolitik, a uvede se antiparkinsonik čija se doza postepeno titrira. Kroz nekoliko dana dolazi do poboljšanja stanja bolesnika, u vidu adekvatnijeg hoda, manje prisutnog rigora, naglašenije mimike lica. S obzirom na navedeni klinički tijek, promišljanja idu u smjeru svrstavanja opisanih simptoma u nekoliko dijagnostičkih kategorija poput delirija, malignog neuroloeptičkog sindroma (MNS) ili nuspojave psihotropnih lijekova. U ovom slučaju ako govorimo o deliriju, a s obzirom na njegovu moguću različitu etiologiju, dolazimo do pitanja radi li se alkoholnom deliriju, delirantnoj maniji ili deliriju kao početku ekstrapiramidalnog sindroma. S druge strane, iako su bitna dijagnostička obilježja MNS bila prisutna u našeg bolesnika, ona nisu bila izražena u tolikoj mjeri da bi se zadovoljio kriterij za postavljanje dijagnoze. Gledajući iz perspektive moguće nuspojave psihotropnih lijekova onda navedene simptome možemo promatrati u vidu ranog ekstrapiramidnog sindroma, ili pak centranog antikolinergičkog učinka. Zaključno: slijedom rečenog, dolazimo do zaključka kako je ponekad vrlo teško određenu kliničku sliku svesti i kategorizirati u jedan dijagnostički okvir. Različiti sindromi imaju preklapajuće simptome, dok s druge strane nuspojave psihotropnih lijekova ponekad mogu dati kliničku sliku određenih psihijatrijskih poremećaja.

delirij; maligni neuroleptički sindrom; nuspojave

nije evidentirano