hrvatski

Kakvu Crkvu želimo i izgrađujemo?

Naša bi si Crkva nakon preokreta 1989./1990., trebala postaviti cilj da postane otvorena, dinamična, usmjerena prema budućnosti, samokritična i kritična prema društvu i tako postane doista vjerodostojna Crkva. I također ambiciozna. Autor pokazuje na temelju istraživanja kako je određeno društveno uređenje, konkretno komunističko, utjecalo na neke razvoje crkvenosti kod vjernika. U mnogim vidicima crkvenoga biti i djelovati, Crkva u Hrvatskoj se nije mogla harmonično razvijati. Zato joj je potrebno osvježiti temeljne dokumente Drugog vatikanskog sabora, deklerikalizirati pastoralno djelovanje uključujući vjernike laike u djelovanje i suodlučivanje, započeti intenzivniji dijalog sa ženama u crkvi, formirati volontere, liturgiju učiniti evangelizacijskom, njegovati strukture zajedništva… Naravno da se mnogo toga već zbiva. Svakako je opravdano citirati dvije rečenice iz završnog dokumenta izvanredne biskupske sinode o 20. obljetnici završetka sabora: „Od II. Vatikanskog sabora uspostavio se u Crkvi novi stil suradnje između laika i klera u Crkvi. Duh raspoloživosti, kojim su se mnogi laici stavili u službu Crkvi, treba poticati i pratiti. Tada će se postupno i crkvena zajednica mijenjati i pokazivati jedno drugo lice svijetu u kojemu živi i djeluje.

Crkva-zajednica, nedovršena i u stanju evangelizacije, suodgovornost, laici teolozi

nije evidentirano