hrvatski

Čimbenici dugoročne poslijeratne prilagodbe osnovnoškolske djece

U uvodnom dijelu najprije izložen je povijesni pregled istraživanja stresa i traumatskog stresa, s posebnim osvrtom na istraživanja stresa i traume u djece. Opisano je i nekoliko klasifikacija traumatskih stresora, s posebnim naglaskom na ratna iskustva. Potom su izložene glavne spoznaje iz dosadašnjih istraživanja o utjecaju rata na djecu u svijetu i u Hrvatskoj. Na kraju je ukratko izloženo nekoliko modela traumatskog stresa kod djece i odraslih, dok je detaljnije opisan integrativni model traumatskih stresnih reakcija J. P. Wilsona na kojem je utemeljeno ovo istraživanje. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi posljedice izloženosti ratnim stresnim i traumatskim iskustvima na kratkoročnu i dugoročnu prilagodbu i emocionalno funkcioniranje djece osnovnoškolskog uzrasta. Nadalje, u istraživanju se pokušala utvrditi uloga vrste i broja ratnih događaja, stupnja udaljavanja djeteta iz njegove socijalne zajednice i potencijalna posredujuća uloga nekih individualnih čimbenika djeteta i okolinskih čimbenika poslijeratne socijalne okoline na uspješnost dječje poslijeratne prilagodbe Glavni problemi na koje se ovim radom željelo mogu se grupirati u nekoliko područja. Prvu skupinu čine problemi vezani uz kratkoročnu prilagodbu djece na ratnu traumatizaciju. Tu su obuhvaćeni sljedeći problemi: 1. utvrditi količinu i vrstu ratnih iskustava djece s obzirom na demografske varijable dobi i spola, te s obzirom na prognanički status, 2. ispitati dječju kratkoročnu poslijeratnu prilagodbu te utvrditi povezanost različitih aspekata dječje kratkoročne poslijeratne prilagodbe (operacionalizirane kroz intenzitet dječjih posttraumatskih stresnih reakcija, somatskih reakcija, depresivnosti i procjenu uspješnost psihosocijalne prilagodbe kod kuće i u školi) 3. utvrditi doprinos ratnih iskustava, demografskih varijabli, percepcije socijalne podrške te osobnih varijabli (lokusa kontrole, strategija suočavanja sa stresom) u objašnjenju različitih aspekata dječje kratkoročne poslijeratne prilagodbe. Druga skupina problema obuhvaća pitanja povezana s dugoročnom ratnom prilagodbom djece. Trećom skupinom problema obuhvaćena su pitanja koja se odnose na usporedbu različitih vremenskih točki ispitivanja odnosno usporedbu dva poduzorka U istraživanju je sudjelovalo 252 djece iz Osijeka koji su u trenutku prvog ispitivanja bili učenici 3. - 6., a u trenutku drugog ispitivanja učenici 5. - 8. razreda osnovne škole. Komparativni uzorak djece iz Pule sastojao se od 198 učenika 5 - 8 razreda osnovne škole. Podaci su prikupljeni metodom samoizvješćivanja grupno vođenim radom tijekom dva školska sata. Primijenjeno je niz instrumenata od kojih je većina konstruirana tijekom rata u Hrvatskoj, u konstrukciji većine kojih je sudjelovala i sama autorica. Rezultati su pokazali da je općenita prilagodba djece na rat 1995. godine bila povezana s ukupnom količinom dječjih ratnih iskustava, kao i sa stupnjem udaljavanja djece iz socijalne zajednice ili progonstvom, dok nije bila povezana uz djetetov spol i dob. Dugoročna poslijeratna prilagodba, procijenjena 1997. godine, također se pokazala povezanom s brojem dječjih ratnih iskustava , ali i sa spolom i uzrastom djeteta, dok se faktor progonstva pokazao važnim u interakciji s djetetovim spolom. Hijerarhijske regresijske analize pokazale su da odabrani skup prediktora, koji se sastojao od varijabli ratnih iskustava, osobnih varijabli djeteta i njegove socijalne zajednice, objašnjava dosta velik dio varijance dječje poslijeratne prilagodbe. Rezultati općenito pokazuju kako su varijable ratnih iskustava bolji prediktori kratkoročne nego dugoročne prilagodbe djece na rat, dok su varijable dječje ličnosti i socijalne podrške bolji prediktori dugoročne poslijeratne prilagodbe. Demografske varijable nisu se pokazale osobito prediktivnima za dječju poslijeratnu prilagodbu. Glavni nalazi istraživanja pokazali su kako je tijekom dvije i pol godine došlo do značajnog pada u intenzitetu dječjih posttraumatskih stresnih reakcija, depresivnosti i somatskih simptoma, ali i do značajnog pogoršanja prilagodbe kod kuće i u školi, ali samo kod dječaka. Mlađa su se djeca pokazala dugoročno osjetljivijima na posttraumatske stresne reakcije, a starija djeca na depresivnost, dok su se somatski simptomi smanjivali kod sve djece podjednako. Psihosocijalna prilagodba prognane djece dugoročno je ostala lošijom od prilagodbe domicilne osječke djece. Osobito su zanimljive usporedbe osječke djece i komparativnog uzorka pulske djece koje su pokazale kako su osječka djeca, osobito ona starija, 1997. godine usprkos smanjenju depresivnosti s obzirom na onu tijekom rata i dalje depresivnija od pulske djece. Međutim, pokazalo se da ta djeca percipiraju da su zbog ratnih iskustava doživjela veći osobni rast i razvoj, tj. da ih je rat više promijenio i u pozitivnom smislu. Rezultati pokazuju kako su dugoročno osobito rizična djece s izrazito visokim brojem ratnih iskustava (objektivno visokom razinom stresa), kao i djeca koja su odmah pokazala jake posttraumatske stresne reakcije tj. subjektivno visoku razinu stresa. Istraživanje je pokazalo kako su pojedine vrste ratnih iskustava povezane uz dugoročni rizik za različite vrste simptoma. Tako se, primjerice stradanje članova obitelji pokazalo povezanim s dugoročnim rizikom za lošiju psihosocijalnu prilagodbu i slabiji oporavak od somatskih simptoma, a svjedočenje nasilju nad drugima uz slabiji oporavak od posttraumatskih stresnih reakcija. Varijable ličnosti su se, međutim, pokazale najzaslužnijima za tumačenje razlika u oporavku djece na ratna iskustva. Najrizičnijim faktorom pokazao se jako eksternalan lokus kontrole i uporaba agresivnih strategija suočavanja, kao i neke druge strategije suočavanja. Socijalna podrška, pokazala se naprotiv važnim faktorom dječje otpornosti na ratna iskustva.

djeca; poslijeratna prilagodba; longitudinalno istraživanje

nije evidentirano