hrvatski

Kakvo filozofije u odgoju danas. Odgajanje, dodirivanje slike - metafizika umjetnosti

Platon u odgoju vidi moći upućivanja koje još neuređenu dušu mogu ugoditi do skladnog gibanja pri kojima će joj, između ostalog, biti omogućena spoznaja. Prema Platonovom mišljenju, duša čovjeka je najsličnija božjoj igrački koja neprestance kaotično poskakuje ("Zakoni" 664d–645b). Pitamo se kako je, pri ne tako ohrabrujućoj slici čovjeka, moguće imati dobru nadu o stjecanju nečega čvrstog i nepromjenjivog, te spoznaju o vlastitoj biti. Ako je bit svakog čovjeka sakrivena u istini koja progovara iz razotkrivenosti marionetske lutke, takve koja se igra u igri života što proizlazi iz najunutarnjije borbe dvaju nezamislivih, ljudskom mišljenju najteže dokučivih počela: onoga bezgraničnog i granice, tada je, čini se, upravo odgoj ono biće koje može otvoriti čovjeku mogućnost nagađanja o vlastitoj biti, jer odgoj umiruje uzice (strasti) koje trgaju takvo stvorenje. Igra je početak, izvor i korijen svake umjetnosti. Stoga, tek onaj koji spozna značaj životne igre, može uviđati i o odgoju. Dakako, kako igra proizlazi iz borbe počela, onaj koji se pita o igri, pita se o istini cjeline svega. Staviti sebe u istinu uvijek pretpostavlja biti na putu, pretpostavlja biti u središtu filozofijskih pitanja. Gadamer je tvrdio da u središte najvažnijih filozofijskih pitanja vodi put sporazumijevanja o slici: slika poziva na istinu, a istina se dostiže u provedbi (Vollzug). Takvo je gledanje ugađanje duše, istinsko odgajanje. A takav odgoj jest prisutan jedino u umjetnosti, i upravo tu može i hoće odgoj usmjeriti gibanja duše u ritmu i skladnoj mjeri. Odgovore o istini, stoga, čini se, valja potražiti u dodiru sa slikom koja nedvosmisleno razotkriva počela (slikarstvo moderne). Valja uputiti na odgajanje k takvom dodirivanju.

demon; igra; odgoj; umjetnost

nije evidentirano