hrvatski

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih hodočasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na moguće predrasude i nesporazume

Podatci izneseni u putopisima stranih hodočasnika na putu prema Svetoj Zemlji u kasnom srednjem vijeku, a koji se odnose na opise stanovništva i komuna razasutih na istočno-jadranskoj obali, mogu se grupirati obzirom na stvarnu motivaciju koja je putopisce ponukala na hodočašćenje, obzirom na pripadnost pojedinih putopisaca određenim društvenim staležima, obzirom na pripadnost putopisaca pojedinim društvenim skupinama, pa i obzirom na spolnu pripadnost hodočasnika-putopisaca. Tako se može reći da su, barem koliko pokazuju promatrani hodočasnički itinerari, hodočasnici koji su bili ponukani dubokom religioznom motivacijom bili manje zainteresirani i manje kritični prema ljudima i društvenim zajednicama koje su susretali na našoj obali Jadrana, za razliku od putnika kojima je hodočašće bila tek avantura ili prilika za ostvarivanje poslovnih kontakata. Obzirom na društvenu pripadnost, hodočasnici iz viših društvenih slojeva, bilo da se radilo o pripadnicima svjetovne ili duhovne elite, ponovno su bili skloniji predrasudama prema stanovnicima naših komuna i prigovaranjima vezanim uz kvalitetu hrane i smještaja, za razliku od hodočasnika – putopisaca koji su pripadali nižim društvenim staležima ili mendikantskim redovnicima, osobito franjevcima, a koji su imali puno više razumijevanja za kulturološke, etničke, jezične i crkvene različitosti ljudi i društvenih zajednica na našoj obali Jadrana, bez obzira na činjenicu što su i sami dolazili iz vrlo različitih civilizacijskih okruženja. Konačno, osobe kao što je bila Margery Kempe, a čija je motivacija bila duhovna peregrinatio odnosno mistično putovanje, gotovo da i nisu primjećivale gore spomenute razlike ili ih one uopće nisu zanimale, barem ne u duhovnom ozračju u kojem su proživljavale svoje putovanje ad sanctum sepulchrum Domini u Svetoj Zemlji. Ipak, svi putopisi, izuzev onog Margery Kempe, zorno, u manjoj ili većoj mjeri pokazuju da je vrijeme poznato kao doba napora za ostvarenjem pax Christiana i nastojanja za stvaranjem jedinstvene culture religionis Christiane, ideala zapadnog kršćanstva od sredine 11. do konca 13. stoljeća, nepovratno prošlo, te da je pristiglo vrijeme nacionalnih kraljevstava, država i drugih manjih političkih jedinica. U takvom ozračju je razdoblje kasnog srednjovjekovlja i rane renesanse kreiralo osebujno civilizacijsko okruženje u kojem e napušten kršćanski univerzalizam pa je u skladu s time i nacionalni senzibilitet postao vrlo važan. Zato i doživljaj stranog u hodočasničkim putopisima više nije bio ograničen na trenutak susreta sa infideles, odnosno sa Saracenima, Turcima i Mongolima u Palestini i Maloj Aziji, pa čak niti na susret sa bizantskim, ali kršćanskim, svijetom nego sa znatno bližim društvenim zajednicama i ljudima koji su pripadali zapadnoj kršćanskoj ekumeni, ali su se nekim nacionalnim osobinama (jezikom, tradicijom, navikama, antropološkim osobinama i drugo) razlikovali od nacionalnih karakteristika krajeva iz kojih su dolazili ovdje promatrani hodočasnički putopisci.

europski hodočasnici, putopisi, Istra, Dalmacija, srednji vijek, predrasude, nesporazumi

nije evidentirano