hrvatski

Julije Bajamonti i pitanje talijanskog književnog jezika

Julije Bajamonti (1744–1800) bio je splitski polihistor i jedan od najznačajnijih dalmatinskih prosvjetitelja. Pisao je na talijanskom jeziku, uvriježenom kao jeziku kulture, književnosti i znanosti u tadašnjoj Dalmaciji. Najveći dio njegove pozamašne pisane i tiskane ostavštine danas se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, a obuhvaća najrazličitije znanstvene i umjetničke discipline te njegovu korespondenciju. Interes znanstvenika za njegov lik i djelo počinje 1912. godine iscrpnom bio-bibliografijom Ivana Milčetića. Međutim, nakon toga ovaj vrijedni polihistor ponovno pada u zaborav sve do pedesetih godina prošlog stoljeća kada na njega obraća pažnju Žarko Muljačić posvetivši mu rad naslovljen "Splitski književnik Julije Bajamonti". Početkom šezdesetih Muljačić mu posvećuje još jedan rad, a spominje ga i u nekim radovima o Albertu Fortisu, Bajamontijevu dragom prijatelju. Tek u posljednjih četrdesetak godina napravljen je značajan pomak u proučavanju i vrednovanju Bajamontijeva stvaralaštva, i to poglavito onog glazbenog. Kao prilog proučavanju Bajamontijevih filoloških interesa, u ovom radu analizirat ćemo rukopis njegove rasprave naslovljene "Parere sul retto scrivere italiano o sia sulla buona lingua comune d'Italia" kako bismo definirali autorov stav o pitanju talijanskog književnog jezika koji u drugoj polovini 18. stoljeća doživljava krizu zbog svoje arhaičnosti, a pod utjecajem modernijeg i jednostavnije strukturiranog francuskog jezika.

Julije Bajamonti; 18. stoljeće; pitanje talijanskog jezika; dinamična vizija toskanskog; klasicističko opredjeljenje

nije evidentirano