hrvatski

Web 2.0? Da, ali nakon Weba 1.0

Mrežne stranice muzeja i drugih baštinskih (ili memorijskih) ustanova postale su primarno sučelje prema korisnicima. Komunikacija većine hrvatskih muzeja s korisnicima jednosmjerna je – nude im se servisne informacije o muzeju, povijesti ustanove, stalnom postavu, povremenim izložbama i događanjima, izdanjima, odjelima i djelatnicima, a samo malobrojni muzeji omogućuju online pristup zbirkama. Gdje je onda tu prostor za Web 2.0 o kojemu se mnogo priča, ali bez većih rezultata, a kamoli kreativnosti, a da o semantičkom webu ili Webu 3.0 i ne govorimo. Za one malobrojne koji žele s razine 1.0 prijeći na razinu 2.0 priča završava ako se mogu pohvaliti da su na Facebooku, dok za velik broj hrvatskih muzeja još uvijek nije počelo doba Weba 1.0. Slično se možemo zapitati: folksonomija ili društveno označivanje, da ili ne? Da, ali nakon taksonomije, sređene primarne dokumentacije i registracije zbirki te nakon omogućivanja online pristupa zbirkama. Još uvijek ne postoji jedinstveni nacionalni ulaz u sve baštinske ustanove i online baštinske sadržaje (primjerice, u digitalne zbirke ili virtualne izložbe, bez obzira na to kojoj baštinskoj ustanovi pripadaju). Ne postoji jedinstveni nacionalni online kojega bi se poveznicama moglo pristupiti ustanovama koje imaju mrežne stranice. Da, dobro je biti zastupljen na društvenim mrežama ondje gdje su korisnici, ali zašto ne i na službenim stranicama županija, gradova, općina, turističkih zajednica, matičnih ustanova itd.? U radu se prikazuje dio rezultata istraživanja koje je trebalo pokazati kako se hrvatski muzeji koriste internetom i Webom 2.0 te koliko su prisutni na službenim stranicama navedenih institucija. Također će se usporediti muzejska zajednica s druge dvije temeljne baštinske zajednice – državnim arhivima i narodnim knjižnicama.

Web 2.0; baštinske ustanove; korisnici; virtualna zajednica; Hrvatska

nije evidentirano