hrvatski

Komunalni pakleni šund: sjećanja na komunalni stan u postsovjetskoj Rusiji

U radu ćemo analizirati nekoliko tekstova kulture nastalih u Rusiji neposredno prije i nakon raspada Sovjetskoga Saveza naovamo u kojima se valorizira iskustvo življenja u jednoj od institucija sovjetskih vlasti, komunalnome stanu, koji je započeo kao eksperiment, a završio kao gotovo jednostoljetna traumatična zbilja većine stanovništva. Budući da slika komunalnoga stana, kako ističu ruski kritičari, uvijek u sebi sadrži određenu intrigu, riječ je o fenomenu izuzetno pogodnom za artikulaciju u tekstovima kulture. U korist činjenice da je u ruskoj kulturi sovjetska prošlost izuzetno dinamično polje simboličke kreativnosti svjedoči i to da se komunalni stan reprezentira kroz dva posvema suprotna modusa promišljanja. S jedne je strane komunalni stan predmet nostalgije, s druge – on je psihopatološki prostor i „pomaknuta“ zona anomalije. U slučajevima u kojima je komunalno iskustvo artikulirano kroz nostalgiju razlikuju se dva tipa teksta. U prvima se komunalni stan vezuje uz temu djetinjstva (čime se potvrđuje teza Svetlane Boym da se nostalgija u većoj mjeri tiče žudnje za drugim vremenom, a ne – kako se u prvi tren čini – žudnje za drugim prostorom, „izgubljenom domovinom“, „rodnom grudom“ ili sl.). U drugima je reprezentacija komunalnoga stana vezana uz tekstove namijenjene mlađim potrošačima koji su sovjetski komunizam iskusili posredno (i posredovano), ili su neposredno iskusili tek njegovu završnu, dezintegracijsku fazu, i gdje se ta tema – i sovjetska prošlost općenito – prikazuje na popularan i prosječnom potrošaču pristupačan i privlačan način. Osim pojma komunalnoga stana, u radu ćemo rabiti pojmove poput komunalnoga svagdana, komunalne estetike, komunalnoga tijela, komunalne svijesti, pa i komunalnoga teksta (koji bi se mogao shvatiti kao pandan primjerice peterburškom tekstu ruske kulture). Time bismo htjeli istaći da je iskustvo življenja u komunalnome stanu u sovjetskoj i ruskoj kulturi bilo toliko živo polje kulture svakodnevice da je postupno kreiralo svoj vlastiti način mišljenja, govora i ponašanja te svoju vlastitu estetiku, čija bi cjelovita analiza uvelike nadmašila okvire jednog rada. Ovom prilikom pozabavit ćemo se samo jednim malim odsječkom koji po našem sudu izuzetno dobro ilustrira dijalektiku sjećanja na socijalizam nakon njegova raspada.

komunalni stan; nostalgija; memory

nije evidentirano