hrvatski

Verba (de)picta

U skupini likovnih djela vezanih za hrvatsku baštinu analiziran je odnos slike i riječi. Među drvorezima s prikazima povijesnih bitaka u augsburškom izdanju Ugarske kronike (1488.) Johannesa de Thurocz prikazani su i događaji iz hrvatske povijesti poput De exercitu contra Croacos u kome je opisane borbe kralja Ludvika I. Anžuvinca za Dalmaciju polovicom 14. stoljeća te De exercitu Hungarorum in partibus Bozne debellato sequitur o ugarskoj kažnjeničkoj vojni protiv Hrvoja Vukčića 1415. godine. Izdavač Theobald Feger istim je drvorezima ilustrirao različite povijesne sukobe, samo su na primjerku inkunabule koji je povijesno pripadao Korvinovoj knjižnici bili naknadno obojeni. Čitatelj se stoga mora osloniti se na različiti sadržaj pojedinoga poglavlja Ugarske kronike kako bi na ponovljenim prizorima razabrao različite sukobe, vrijeme, kraljeve, vojske i poprišta bitaka. Drugačiji problem odnosa slike i riječi otvara sitnoslika Hansa Almannusa Zečevi peku lovca na ražnju u Misalu Jurja de Topusko (oko 1495.) iz Riznice katedrale u Zagrebu, nastala prema istoimenom bakrorezu Israhela von Meckenema. Nalazi se na dnu stranice (bas-de-page) s liturgijskim tekstom vezanim za blagdan Tijelova i najuzvišenijom liturgijskom rečenicom na toj stranici: »Ego sum panis vivus, qui de cælo descendi. [Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.]«. Za smjehovni prizor zečeva u osvetničkom pohodu na lovca i lovačke pse József Károly Dankó u Vetus hymnarium ecclesiasticum Hungariae (1893.) zaključuje da je nedoličan. No, za odnos slike i riječi u ovom slučaju važan je srednjovjekovni topos obrnutoga svijeta (lat. mundus inversus, njem. die verkehrte Welt) na koji je upozorio Mihail Bahtin analizirajući opus Françoisa Rabelaisa (1965.). Ruski istraživač zaključio je da dvojnost svijeta – ozbiljna (službena, uzvišena) i smjehovita (karnevalsku, obrnuta) – usporedno živi u srednjevjekovnoj svijesti te kao ovdje, na stranici liturgije Tijelova i slici Zečevi peku lovca na ražnju, stvara jedinstvenu predodžbu. Štafelajna slika Kristov sud iz prve polovice 17. stoljeća (?) u benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu nastala je prema bakrorezu Iudicium Sanguinarium Francesca Bertellija (djeluje u Padovi 1594. – 1629.). Nastanak ikonografije Kristova suda i popularnost potakli su arheološki »nalazi« Pilatovih presuda u gradu Vienne 1511. godine (Francusko Kraljevstvo) i u Aquili 1580. godine (Napuljsko Kraljevstvo). Veliki broj srodnih rješenja u Europi i Latinskoj Americi, u katoličkim i protestantskim zajednicama, nastao ponajviše tijekom 17. stoljeća. Ono što recepciju slike Kristov sud u Pagu razlikuje od udaljenih europskih i latinoameričkih ikonografskih srodnica je posebnost katoličkoga identiteta paške zajednice, vezane za relikviju sv. Trna – koju od 1435. godine čuvaju benediktinke – i pasionsku vjersku praksu.

slika; riječ; Chronica Hungarorum; Misal Jurja de Topusko; mundus inversus; Pag; benediktinke; Iudicium Sanguinarium

nije evidentirano