hrvatski

Prodor bosanskih leksičkih značajka u dubrovački govor 17. i 18. stoljeća

U radu se analizira bosanski element u leksiku dvaju korpusa: u dubrovačkim oporukama pisanim hrvatskim jezikom u 17. i 18. stoljeću i u dubrovačkim frančezarijama – prilagodbama Molièreovih komedija na dubrovački govor. S obzirom na to da promatrano razdoblje Dubrovniku nije dalo važnijih književničkih imena, te da zato nema ni cjelovitih jezičnih monografija, spomenuta se jezična građa može držati dostojnim ogledom dubrovačkoga govora 17. i 18. stoljeća. U prilog tomu ide i činjenica što tekstovi pripadaju različitim jezičnim žanrovima: administrativnomu jeziku i stiliziranomu (dramskomu) jeziku. Iako je bosanski element obilježio samo određene dijelove obaju korpusa, ne treba ga držati sporadičnom ili slučajnom pojavom. Naime, u oporučnoj građi turcizmima obiluju oporuke bosanskih doseljenika, dok se u frančezarijama bosanski leksički element najčešće javlja u stilogenoj funkciji kao dio dramske dionice jednoga od stalnih likova – lika Bosanca. Potonja znakovitost može dovesti do pogrešna zaključka da bosanski element u dubrovačkome govoru 17. i 18. stoljeća gotovo i ne postoji. Ipak, činjenica što su prevoditelji, autohtoni Dubrovčani, Bosančev govor umjeli stilizirati turcizmima, jasno govori o tome da su ih izravno upoznali – vjerojatno u živim govorima hercegovačkoga zaleđa ili iz višestrukih trgovinskih veza s Bosnom.

dubrovački pučki govor; turcizmi; stilizirani dramski jezik; administrativni jezik; dubrovačke frančezarije; dubrovačke oporuke

nije evidentirano