Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 616513

D. A. Jelinčić (2008): Abeceda kulturnog turizma, Meandarmedia/Meandar, Zagreb


Opačić, Vuk Tvrtko
D. A. Jelinčić (2008): Abeceda kulturnog turizma, Meandarmedia/Meandar, Zagreb // Hrvatski geografski glasnik, 71 (2009), 1; 131-133 (podatak o recenziji nije dostupan, prikaz, ostalo)


CROSBI ID: 616513 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca

Naslov
D. A. Jelinčić (2008): Abeceda kulturnog turizma, Meandarmedia/Meandar, Zagreb
(D. A. Jelinčić (2008): ABC of Cultural Tourism, Meandarmedia/Meandar, Zagreb)

Autori
Opačić, Vuk Tvrtko

Izvornik
Hrvatski geografski glasnik (1331-5854) 71 (2009), 1; 131-133

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, prikaz, ostalo

Ključne riječi
kulturni turizam
(cultural tourism)

Sažetak
Već više godina svjedoci smo mnogobrojnih rasprava o potrebi preoblikovanja turističke ponude Hrvatske, kako bi nam turizam izašao iz okvira maritimno-sezonske isključivosti i uistinu postao djelatnost s izraženom aktivnosti u čitavoj državi te cijele godine, koja bi podigla zaposlenost ne samo u turizmu nego i u komplementarnim djelatnostima, poput ugostiteljstva, trgovina na malo, ostalih usluga, poljoprivredi itd. Pri tome se gotovo uvijek ističe važnost turizma i kao jednog od alata za ostvarenje ravnomjernijeg regionalnoga razvoja Hrvatske. Sve se češće naglašava značenje selektivnih, odnosno posebnih, alternativnih oblika turizma, dakle opreke dominantnom masovnom kupališnom turizmu temeljenom na turističkom proizvodu sunca i mora, koji bi trebali osuvremeniti turističku ponudu Hrvatske te pridonijeti širenju turizma na čitavom nacionalnom teritoriju. Kulturno-povijesna, kao i etnološka, baština nerijetko se izdvajaju kao važni (novi) resursi prilikom rasprava o stremljenju Hrvatske prema prepoznatljivoj lifestyle turističkoj destinaciji, koja bi turiste privlačila i izvan ljetne turističke sezone. U konkurentskim turističkim državama Sredozemlja, ali i šire, kulturna ponuda sve se snažnije pozicionira u turističkom proizvodu, a kulturni turizam kao oblik turizma nailazi na sve više poklonika. Iz svega navedenoga jasno je da se knjiga Daniele Angeline Jelinčić u pravom trenutku pojavila u hrvatskoj javnosti zainteresiranoj za pitanja razvoja hrvatske turističke ponude. Dr. sc. Daniela Angelina Jelinčić znanstvena je suradnica u Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu. Njezin primarni znanstveni interes, na kojem je, uostalom, i magistrirala (naslov rada: Kulturna baština i turizam) i doktorirala (naslov disertacije: Stanje, potencijali i perspektive kulturnog turizma u Hrvatskoj: uloga sustava u planiranju i provođenju programa kulturnog turizma) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, upravno je problematika kulturnoga turizma, kulturnih politika i kulturnog razvitka. Autorica je i strateškoga dokumenta na temu kulturnoga turizma, što ga je hrvatska Vlada naručila 2000, godine u okviru projekta „Hrvatska u 21. stoljeću. Strategija kulturnog razvitka“, a objavila je i više znanstvenih i stručnih članaka iz problematike kulturnog turizma. Probrani auditorij istaknutih hrvatskih stručnjaka za turizam okupljen na predstavljanju ove knjige jasno govori koliko je obrađeni sadržaj zainteresirao hrvatsku znanstvenu javnost. Jedan od glavnih razloga tolikog interesa svakako leži u činjenici da je djelo pisano s aplikativnog aspekta, pa se iz analize iskustava uvrštavanja kulturne ponude u turistički proizvod drugih država (Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Finska, Cipar, Italija) može jasnije sagledati trenutačno stanje kulturnoga turizma u Hrvatskoj te dati primjenjive smjernice njegove daljnje profilacije u hrvatskom turističkom proizvodu. Upravo je aplikativnost jedna od važnih odlika ove knjige, koja je izdvaja među ostalim naslovima hrvatske znanstvene literature s područja turizma. Sadržaj knjige obuhvaća predgovor (Što donosi 'Abeceda kulturnog turizma'?), devet poglavlja te iscrpan popis literature i kratku autoričinu biografiju. U predgovoru autorica jasno definira glavne ciljeve ove knjige, a to su: detektirati optimalne načine vrednovanja resursa hrvatske kulture u turizmu, analizirati probleme s kojima se susreću kreatori i akteri programa kulturnoga turizma te pokušaj iznalaženja načina, odnosno smjernica koje bi vodile k njihovu rješavanju, zatim sintetizirati stanje kulturnoga turizma u Hrvatskoj da bi se omogućio cjelovit uvid u ovu problematiku te, naposljetku, identificirati „uska grla“ hrvatskoga kulturnog turizma, uz pružanje mogućnosti za primjenu rezultata istraživanja na području strategija razvoja kulturnoga turizma, odnosno kulturno-turističke politike. Uz isticanje ciljeva, predgovor donosi i svojevrsnu najavu svakoga poglavlja knjige. Prvo poglavlje (Značenje kulturnog turizma u teoriji i praksi) jest uvod u problematiku kulturnoga turizma. Razmatraju se razvojni trendovi turizma općenito, ali i kulturnoga turizma, kao jednog od oblika turizma koji u zadnje vrijeme najbrže raste, te se objašnjavaju razlozi porasta popularnosti selektivnih oblika turizma, odnosno turizma specijalnih interesa, kao svojevrsnoga korektiva nekadašnje, gotovo determinirajuće, orijentacije turističke ponude na masovni turizam. Možemo se potpuno složiti s autoričinom tvrdnjom da „Hrvatska, slijedeći europske trendove, ima mogućnost razvoja kulturnog turizma na dvojak način: kao dopunu masovnom turizmu u obalnim destinacijama, gdje kulturni turizam ima ulogu tržišne niše, i kao osnovnu ponudu, osobito u kontinentalnim destinacijama i obalnom zaleđu“. Drugo poglavlje (Od kulturnog do kreativnog, od opipljivog do neopipljivog) donosi pregled terminoloških određenja temeljnih pojmova u kulturnom turizmu, kao što su kultura i kulturna baština, i to s gledišta mnogih znanosti čiji predmet interesa zalazi u ovu tematiku. Zanimljiva je definicija kulture u odnosu na pojam „turizam“, koja glasi: „Kultura je ukupnost materijalnih i duhovnih vrijednosti u oblasti turizma te stupanj čovjekova poznavanja tih rezultata, što uključuje u sebi poglede, odnose, rizike, ponašanje ljudi, bilo turista, bilo nositelja turističkih usluga svih vrsta.“ Upravo je objektivnost jedno od važnih obilježja autoričina pristupa, što potkrepljuje i činjenica da prilikom definiranja vrlo osjetljivih pojmova poput kulture i/ili baštine autorica ravnopravno sučeljava određenja iz različitih struka, ostavljajući na izbor čitatelju eventualno priklanjanje jednoj od njih. Osim navedenoga, u poglavlju se raspravlja i o važnosti primjene postulata održivosti u daljnjem razvoju turizma te o sadržaju pojma kulturni turizam, njegovu razvojnom putu, kao i aspektima. Autorica zaključuje da „jedinstvena definicija kulturnog turizma ne postoji te ga se (za potrebe ove knjige, op. a.) može definirati kao posjete osoba izvan mjesta stalnog boravka motivirane u cijelosti ili djelomično interesom za povijest, umjetnost, baštinu ili stil života lokaliteta, regije, zemlje. Tom definicijom kultura obuhvaća i materijalnu dimenziju – muzeje, galerije, koncerte, kazališta, spomenike i povijesne lokalitete, ali i nematerijalnu dimenziju – običaje, tradicije, obrte, vještine.“ Treće poglavlje (Uloga međunarodnih organizacija u kulturnom turizmu) analizira značenje UNESCO-a, Vijeća Europe, Europske unije, WTO-a (Svjetske turističke organizacije) te ICOM-a (Međunarodnog vijeća za muzeje), ICCROM-a (Međunarodnog centra za proučavanje prezervacije i restauracije kulturnih dobara) i ICOMOSA-a (Međunarodnog vijeća za spomenike i lokalitete) u razvoju kulturnoga turizma. Ovo poglavlje vrlo je važno za daljnji razvoj hrvatskoga kulturnog turizma jer se na jednom mjestu iznosi pregled glavnih međunarodnih financijera konzervacije kulturnih dobara, ali i njihova ekonomskog vrednovanja s aspekta turizma. Uvrštavanje pojedinoga lokaliteta na UNESCO-vu listu svjetske prirodne i/ili kulturne baštine ili, pak, na koji od kulturnih itinerara izravno mu daje veću turističku privlačnost. Stoga se opravdano može zaključiti da je uvrštavanje lokaliteta pod okrilje neke od navedenih međunarodnih organizacija zapravo stvaranje nove tržišne marke (branda) u turističkoj ponudi destinacije. Četvrto poglavlje (Uloga države u kulturnom turizmu) ponajviše je usredotočeno na važnost ovlaštenoga ministarstva te sustava turističkih zajednica (državne, regionalnih i lokalnih turističkih zajednica) u razvoju kulturnoga turizma. Autorica predlaže kako da državni organi postignu koordinirani, intersektorski pristup problematici kulturnoga turizma, koji se u prošlosti najčešće zanemarivao. Peto poglavlje (Analiza kulturno-turističkog sektora u Europi) obuhvaća istraživanja stanja i daljnjega razvoja kulturnoga turizma u Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj, Finskoj, Cipru te u Italiji. Osobita vrijednost poglavlja leži u činjenici da je riječ o autoričinu vlastitom istraživanju stranih iskustava, na temelju kojih sagledava stanje i predlažu smjernice budućeg razvoja kulturnoga turizma u Hrvatskoj (poglavlje 6: Stanje kulturnog turizma u Hrvatskoj). Kao i u ostalim analiziranim državama, autorica i za Hrvatsku daje pregled glavnih planskih dokumenata koji zalaze u područje kulturnoga turizma (Strategija kulturnog razvitka, Strategija razvitka hrvatskog turizma, Strategija razvoja kulturnog turizma) te argumentirano komentira (ne)ostvareno u dosadašnjem razvoju. Zaključuje se da kulturna ponuda u hrvatskom turističkom proizvodu zauzima sve veću važnost te da se kulturnom turizmu u zadnje vrijeme počela pridavati veća pažnja državnih organa. Povezanost i suradnja sektora turizma i sektora kulture pokazale su se esencijalno važnima, pa autorica ističe „da se uspješna strategija ne može stvarati u okvirima samo jednog sektora, bilo turizma, bilo kulture“. Naglašava se da je planiranje kulturnoga turizma otežano čak i kada ta dva sektora djeluju zajednički, pa se, kao uspješno polazište prilikom izradbi planskih dokumenata, ističe obvezan interdisciplinaran pristup. U poglavlju su prepoznati i glavni problemi hrvatskoga kulturnog turizma: nepostojanje značajnijih kulturnih statistika, nepostojanje studija kulturnoga menadžmenta, centraliziranost sektora kulture, nepostojanje prepoznatljivoga kulturno-turističkog proizvoda, nedovoljna osviještenost o važnosti kulturne baštine među lokalnim stanovništvom, nedovoljna suradnja ovlaštenih (mahom državnih) tijela, nepostojanje središnje „agencije“ koja bi imala savjetodavnu funkciju i druge funkcije za sve koji provode programe kulturnoga turizma itd. U zaključnim poglavljima (Europski kulturni turizam te Komparativna analiza europskih zemalja obuhvaćenih istraživanjem uloge države u kulturnom turizmu) sintetiziraju se spoznaje prikazane u prethodnim analitičkim poglavljima. Sličnosti i razlike u razvoju kulturnoga turizma izabranih država vrlo su zorno i tablično prikazane. Knjiga završava poglavljem Zaključci i preporuke, u kojem je osobito zanimljiva SWOT analiza hrvatskoga kulturnog turizma, preko koje se dolazi i do konkretnih mjera koje autorica predlaže u njegovu daljnjem razvoju. Primjerice, da bi se osigurali održivi projekti vezani uz razvoj kulturnoga turizma u Hrvatskoj na načelima partnerskog odnosa kulture i turizma, autorica izdvaja četiri skupine kriterija (opći kriteriji, kulturni kriteriji, turistički kriteriji te kriteriji održivosti). Valja naglasiti da jedan od temeljnih ciljeva i znanstvenih doprinosa ove studije – „stvaranje osnove za praktičnu primjenu kulturnog turizma u Hrvatskoj“, kao i nadgradnje hrvatske znanstvene literature iz ovoga područja – djelo „Abeceda kulturnog turizma“ potpuno ispunjava. Smatram da je knjiga Daniele Angeline Jelinčić i s teorijskog - a osobito s aplikativnog - aspekta izvanredno vrijedan znanstveni doprinos istraživanju kulturnoga turizma u hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji. Zadovoljstvo mi ju je preporučiti i hrvatskim geografima, pogotovo onima zainteresiranima za turističko-geografsku problematiku, kao i studentima novoga diplomskoga smjera „Baština i turizam“ na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu, kojima će, vjerujem, biti nezaobilazna literatura tijekom studija.

Izvorni jezik
Hrvatski



POVEZANOST RADA


Projekti:
119-1191306-1373 - Prostor kao resurs turističkog razvoja Hrvatske (Curić, Zoran, MZOS ) ( POIROT)

Ustanove:
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb

Profili:

Avatar Url Vuk Tvrtko Opačić (autor)


Citiraj ovu publikaciju:

Opačić, Vuk Tvrtko
D. A. Jelinčić (2008): Abeceda kulturnog turizma, Meandarmedia/Meandar, Zagreb // Hrvatski geografski glasnik, 71 (2009), 1; 131-133 (podatak o recenziji nije dostupan, prikaz, ostalo)
Opačić, V. (2009) D. A. Jelinčić (2008): Abeceda kulturnog turizma, Meandarmedia/Meandar, Zagreb. Hrvatski geografski glasnik, 71 (1), 131-133.
@article{article, author = {Opa\v{c}i\'{c}, V.}, year = {2009}, pages = {131-133}, keywords = {kulturni turizam}, journal = {Hrvatski geografski glasnik}, volume = {71}, number = {1}, issn = {1331-5854}, title = {D. A. Jelin\v{c}i\'{c} (2008): Abeceda kulturnog turizma, Meandarmedia/Meandar, Zagreb}, keyword = {kulturni turizam} }
@article{article, author = {Opa\v{c}i\'{c}, V.}, year = {2009}, pages = {131-133}, keywords = {cultural tourism}, journal = {Hrvatski geografski glasnik}, volume = {71}, number = {1}, issn = {1331-5854}, title = {D. A. Jelin\v{c}i\'{c} (2008): ABC of Cultural Tourism, Meandarmedia/Meandar, Zagreb}, keyword = {cultural tourism} }

Časopis indeksira:


  • Scopus


Uključenost u ostale bibliografske baze podataka::


  • CAB Abstracts
  • Geobase
  • Current Geographical Publications
  • SAGE Urban Studies Abstracts
  • CSA Sociological Abstracts
  • Scopus
  • EBSCO Academic Search Complete





Contrast
Increase Font
Decrease Font
Dyslexic Font