hrvatski

Dramaturški eseji

Strukturirana kao triptih knjiga Iz Splita na Scenu gledat u svom središtu ima tri eseja o tri kanonska hrvatska pisca: Miroslavu Krleži, Marinu Držiću i Ivu Vojnoviću. Svakom od njih posvećeno je po jedno istraživanje u ovoj knjizi. Ono o Krleži bavi se slabije uočenim autorovim afirmativnim demistificiranjem hrvatske kulturnopolitičke povijesti pri čemu je naglašen čitav niz do danas neuočenih piščevih dodira kako s europskom književnošću starijih epoha, a tako i s onom koja je nastajala u njegovom vremenu. Krležini esejistički i književni tekstovi se čitaju iz pozicije književnog mita o Prometeju, te se pokazuje po čemu je ovaj najveći pisac u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća poeta vates. U eseju o Držiću po prvi se put iznose do danas nikad uočene veze ovoga dramatičara s Nikolom Nalješkovićem, pri čemu se upozorava na posve neočekivanu spoznaju da je autorova Novela od Stanca zapravo parodija Nelješkovićeve Komedije III. U eseju se Držić i Nalješković dovode u vezu i s Hvaraninom Petrom Hektorovićem čija poslanica talijanskom doktoru Vanetiju osvjetljava onodobne odnose književnika koji su do danas u literaturi o ovim piscima predstavljali najveću enigmu. U eseju se donosi novohistoristička analiza Držićevih urotničkih pisama, te se izvodi sasvim nova interpretacija Držićevih književnih i političkih tekstova, neuočenih političkih šifri u dramskom diskursu ovoga pisca, a što je sasvim novo osvjetljenje čitavoga književnog i neknjiževnog diskursa ovoga komediografa. Iz opusa Iva Vojnovića izdvojena je njegova testamentarna drama Prolog nenapisane drame u kojoj se analizira ne samo scensko pojavljivanje stvarne historijske osobe Ruskinje Jelisavete Tarakanove, ili uočava Vojnovićeva veza s jednim od admirala uključenim u njezino umorstvo nego se na kraju pokazuje na koji je to način Vojnović u tekstu svoje drame odgovorio Miroslavu Krleži na njegove, u tom vremenu, česte invektive protiv Dubrovčanina i njegovih Krleži posve stranih Vidovdanskih političkih pogleda. Vojnović nije odgovarao iz pozicije ideologije nego dramaturgije Krležinih drama iz ciklusa Legende. Inače knjiga Dramaturški eseji (Iz Splita na Scenu gledat) pored toga što ima kompoziciju triptiha u svakom od nosivih esejističkih dijelova pohranjuje u prvom dijelu niz kritičkih i polemičkih intervencija na aktualne prijepore iz književne i kazališne svakodnevice. Tako se u odjeljku o Krleži objavljuju dvije po svemu razorne i izravne analize ideološkog falsificiranja Krležinog teksta Pijana novembarska noć 1918. te se upozorava na ideološki falsificiranu interpretaciju Krležinih tekstova u predstavi Moj obračun s njima. Pitanjima nacionalnih prijepora i srpskih iredentskih presizanja za književnom baštinom Dubrovnika posvećen je polemički tekst koji otvara poglavlje o Marinu Držiću pri čemu treba naglasiti da je u tom tekstu istaknuta samo raguzološka dimenzija tog iredentizma premda ovi prijepori imaju odjeka i u drugim sastavnicama hrvatske književnosti. Najopsežniji popratni tekstovi u knjizi objavljuju se u trećem odjeljku kojim dominira esej o Vojnoviću. U taj dio uključene su kritike splitskog kazališnog života u sezoni 2010/2011. pri čemu se izvodi pretežno ideološka analiza te izdvojene repertoarne cjeline. U uvodnom tekstu donosi se svojevrsni sintetski pogled na otvorene teme da bi se onda iznijele brojne pojedinačne analize ne samo kazališnih nego i nekih izložbenih ili opernih događaja iz tog vremenskog segmenta u Splitu. U odjeljak je uključena i analiza jedne zagrebačke predstave zato što se radi o djelu splitskog kazališnog doajena Božidara Violića. Kazališno kritički kaleidoskop iz kojeg su opservirani kulturološki fenomeni i zabilježeni u divergentnim tekstovima ove knjige njezino je najveće ograničenje jednako koliko je splitocentričnost prednost ovih pogleda koji nisu htjeli biti ograničeni zidovima Dioklecijanove palače. Teatar je oduvijek bio lakmus papir društvenih ograničenja i kriza, pa je on takvim tumačen i u ovoj knjizi koja je na svoj način upravo usredištena na dramske tekstove i njihove scenske pojavnosti. Ova knjiga koja je napisana između dvije obljetnice najvećih hrvatskih pisaca, između 500. obljetnice mogućeg rođenja Marina Držića i 30. obljetnice smrti Miroslava Krleže ukazala je na nemoć današnje kulturnopolitičke stvarnosti da osmisli sistematski odnos prema tradicijskim tekstovima svoje kulture. Stoga se i dogodilo da se vode ničim utemeljeni disputi sa srpskim povjesničarima književnosti koji su djela hrvatskih pisaca nasilno inaugurirali u središnji nacionalni projekt Deset vekova srpske književnosti. S druge strane, nezainteresiranost hrvatskih književnih institucija da pokrenu projekte koji će revalorizirati i od dugogodišnjih cenzura osloboditi književnu tekstualnu ostavštinu Miroslava Krleže imala je za reperkusije da se književna djela ovoga pisca i dalje falsificiraju te upotrebljavaju u političkoideološke svrhe. Stoga ovi tekstovi predviđaju nedostatak kulturnopolitičkoga programa u našoj kulturi i upozoravaju na potrebu revalorizacije tradicijskih tekstova i osmišljavanje programa hrvatskih kulturnih, a to će reći književnih i kazališnih institucija.

drama ; hrvatska književnost ; Marin Držić ; Nikola Nalješković ; Petar Hektorović ; Ivo Vojnović ; Miroslav Krleža ; Carlo Goldoni ; William Shakespeare ; Giuseppe Verdi

nije evidentirano