hrvatski

Kršćanstvo kao katolički etos

Autor polazi od povijesne i društvene promjenjivosti kršćanstva na razini socijalne forme katoličkog etosa. Preispituje katolički etos kao stanovito duhovno, moralno i društveno uvjerenje, kao stajalište u kojem se očituje pripadništvo Katoličkoj crkvi. Kroz semantičko određenje te uopćene definicije upozorava na povijesnu zbilju kao stvarnosno ishodište religioznosti i ostalih oblika očitovanja duha kojima se otvara mogućnost za svekolike životne odnose i koji, kao dio podruštvljenog pogona, nisu instrumentalistički (»institucijska konzumacija«) iscrpljeni svojom funkcijom. Zbog toga autor traga za autentičnim katoličkim etosom koji ima po sebi vjerodostojnost, prihvaćajući povijesno vrijeme jedino kroz etički čin kao moralni čin koji, istodobno, nije zatočenikom povijesnog vremena. Pokazuje kako taj etos, zahvaljujući sposobnosti da transcendira sebe, da se »uzdigne iznad samoga sebe« povlačeći se iz neposrednog društvenog okvira, pa i »distancirajući se« od samoga sebe u društvenom okruženju, prožet karizmom može dosezati uzvisine svetog. Pita se kako tu »fenomenološku činjenicu« kao neposredan religiozni doživljaj iskustva svetoga, te kao istinsko i prvo ishodište svih kasnijih društvenih i povijesnih iskazivanja kršćanstva, osloboditi, kako taj doživljaj učiniti aktivnim da bi mogao udovoljiti svojoj svrsi u post-modernom vremenu stvarajući odnose zanosa, sređenosti, otvorenosti i razumijevanja koji se događaju u susretu. Brani se teza da je to jedino moguće ako se ostavlja što više prostora slobodi djelovanja jer samo religiozno iskustvo uči prihvaćanju katoličkog etosa kao usamljena traženja, kao putova što idu uz sam rub svagdašnje savjesti, čineći da pucaju okviri i da se kidaju granice unutar kojih većina ljudi nalazi pribježište i sigurnost. U tom smislu katolički etos je temeljna dimenzija samog kršćanstva.

kršćanstvo; katolički etos; religiozno iskustvo; povijesna zbilja; etički čin

nije evidentirano