hrvatski

Hrvatskoglagoljski notarijat u europskom kontekstu

Notarska služba ili javno bilježništvo tekovina je pravnoga sustava srednjovjekovne Europe koja se pojavljuje sa zaživjelom uporabom rimskoga prava u svakodnevnom životu. Ustrojavanjem notarske službe podizala bi se razina pravne sigurnosti određene institucije ili pojedinca u dotičnom društvu jer je privatna isprava sa strogo određenim elementima, ponajprije potpisom i notarskim znakom, dobivala javnu vjeru (fides publica). U hrvatskim zemljama, bolje reći gradovima i politički omeđenim regijama, notarska služba zaživljava ovisno o državnopravnom i običajnom ustrojstvu određenoga područja. Notarska se služba u punom smislu javlja na hrvatskom prostoru već u 13. stoljeću. Notarske pak isprave pisale su se na više jezika i pisama ovisno o pisaru i adresantu te mjestu i vremenu pisanja. Hrvatska je notarska građa pisana latinicom, glagoljicom i hrvatskom ćirilicom na latinskom, hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Za razliku od latinskoga notarijata koji je u nas najbolje istražen, hrvatskoglagoljski je notarijat historiografski i filološki slabije istražen, a građa slabije publicirana. U izlaganju će se u načelnim crtama prikazati razvoj hrvatskoglagoljskoga notarijata, njegov teritorijalni opseg, kronološki okvir te stupanj očuvanosti i istraženosti notarskih spisa. Ne treba niti napominjati da je hrvatskoglagoljski notarijat jedinstvena pojava u europskoj pravnoj praksi i da time zauzima posebno mjesto u razvitku notarijata kao javne institucije uopće.

javno bilježništvo; hrvatskoglagoljski notarijat; rani novi vijek

nije evidentirano