hrvatski

Snovi o Parnasu u hrvatskoj renesansnoj književnosti

Sedam tekstova u hrvatskoj renesansnoj književnosti tematizira san pjesnika o Parnasu. Opis uspona na goru pjesnika u središtu je triju tekstova: u Planinama Petra Zoranića (1508? – prije 1569), to jest u XX. poglavlju koje nosi naslov Perivoj od Slave i u njem vile: Latinka, Garkinja, Kaldejka i Hrvatica, u poslanici (br. 16) Petru Hektoroviću, vlastelinu hvarskomu Nikole Nalješković (oko 1500–1587) i u talijanskom pismu V. Vanettiju Petra Hektorovića (1487–1572). Tom se korpusu mogu pridružiti još četiri teksta: pjesma U vrime kô čisto Hanibala Lucića (1485–1553), druga poslanica Nikole Dimitrovića (oko 1510–1553) upućena Nikoli Nalješkoviću te dvije prigodnice Antuna Bratosaljića Sasina (oko 1525–1595?) Drugi san i U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh. Polazeći od renesansne teorije sna analizira se onirička slika Parnasa u navedenim tekstovima. Onirički veo koji prekriva renesansni Parnas satkan je od antičke, lako prepoznatljive ikonografije utemeljenosti pjesničkog nadahnuća u božanskome. Smještanjem Parnasa u onirički kontekst renesansni pjesnici, osim što su u ulozi snivača, preuzimaju na sebe i povlaštenu ulogu tumača alegorija koje njihovi snovi predstavljaju te prevode jezik svoga sna u razumljiv oblik. U završnom se dijelu rada rezultati analize – onirička topografija uspona na goru pjesnika, snivač kao svjedok i/ili dionik pjesničke slave i san kao legitimacija pjesničkog statusa – promatraju u svjetlu Freudove teorije tumačenja snova. Zaključuje se da hrvatski renesansni pjesnici u san o Parnasu zaogrću poimanje vlastitoga pjesničkog statusa, žudnje za slavom i vrednovanjem vlastitog književnog stvaralaštva u zajednici, preplećući tako općekulturne vrijednosti s privatnima i intimnima.

snovi o Parnasu, hrvatska renesansna književnost

nije evidentirano