Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 610655

Nikola Ivanov Firentinac i trogirska renovatio urbis


Bužančić, Radoslav
Nikola Ivanov Firentinac i trogirska renovatio urbis, Split: Književni krug, 2012 (monografija)


Naslov
Nikola Ivanov Firentinac i trogirska renovatio urbis
(Niccolo di Giovanni and the Trogir Renovatio Urbis)

Autori
Bužančić, Radoslav

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Književni krug

Grad
Split

Godina
2012

Stranica
265

ISBN
978-953-163-374-1

Ključne riječi
Nikola Ivanov Firentinac; urbanizam; Trogir; Leon Battista Alberti
(Niccolo di Giovanni; urban planning; Trogir; Leon Battista Alberti)

Sažetak
Među urbanističkim i arhitektonskim zahvatima izvedenim nakon 60-ih godina 15. st. u Trogiru, renesansna obnova grada najreprezentativnije se ogleda na regulaciji glavnoga gradskog trga koji je transformiran na način kako su u isto vrijeme redizajnirana neka od istaknutih renesansnih središta s druge strane Jadrana. To se prvenstveno odnosi na urbanističku regulaciju središnjeg trga Corsignana, rodnog mjesta pape Pia II, poznatijeg pod imenom Pienza, te preuređenje Piazze del' Erbe u Mantovi, sjedištu kneževa Gonsaga. Gradnja katedralnog trga Pienze započeta 1459. i završena 1462. godine može se smatrati realizacijom koja je najbliža idealima albertijanskog preuređenja grada. Program se bazirao na poštivanju srednjovjekvne strukture Pienze u čijem su središtu papa i njegov arhitekt oslobodili značajan prostor za podizanje monumentalnih građevina. Popločanje trga izvedeno je opekama na riblju kost u poljima omeđenim kamenim bordurama da bi se materijalizirala perspektivna mreža, standardni slikarski motiv tog doba. Još je izraženiji slikarski pristup kod preuređenja trga u Mantovi započetog nakon čuvenog kongresa održana u tom gradu od 1459. do 1460. godine. Trg Mantove je projektiran iz portika crkve S. Andrea kao slika uokvirena bočnim lukom trijema na kojoj je središnji motiv njegova površina omeđena sa suprotne strane kompozicijom portika, tornja i rotonde, na način kako se u slikarstvu tog doba koriste arhitektonske vedute idealnih gradova. Oba se urbanistička uređenja vezuju uz djelo L. B. Albertija, iako se smatra da je samo u Pienzi njegova prisutnost u vrijeme izvedbe bila realna a ne samo konceptualna kao u Mantovi koja se dovršavala kasnih sedamdesetih godina nakon njegove smrti. U prethodnim dijelovima ovog rada prepoznata je slična regulacija središta grada Trogira započeta 1460. godine koja je poštivala njegovu srednjovjekovnu strukturu zadovoljivši se širenjem gradskog središta, preuređena monumentalnim gradnjama, kao u primjeru Pienze. Ukazano je na sličan slikarski pristup uređenja trogirskog trga, kao kod spomenuta dva Albertijeva projekta koje su izveli njegovi arhitekti Bernardo Rossellino i Luca Fancelli. On se kao kod navedenih primjera oslanja prvenstveno na upotrebu perspektive unutar slike uokvirene arhitektonskim okvirom, štoviše pogled na trogirski trg iz portika katedrale izravni je citat spomenutog preuređenja Piazze del' Erbe u Mantovi. Nisu sačuvani planovi i nacrti spomenutih regulacija Pienze i Mantove, kao ni Trogira, što ne čudi jer se radi o 15. stoljeću, ali se posredno može zaključiti da su nacrti trogirskog zahvata postojali te da su njima bile definirane monumentalne gradnje trga. Tako se u ugovoru za kapelu sv. Ivana spominju nacrti koji se čuvaju u kancelariji komune u skladu s kojima treba izvoditi ugovorenu građevinu, a nema sumnje da su takvi nacrti postojali i za krstionicu i ostale gradnje trga. Na pitanje: tko je bio autor tih nacrta, nije moguće sa sigurnošću odgovoriti, ali su oni morali nastati prije svibnja 1460. kada je započeta gradnja krstionice. Gradnja nove krstionice zatvaranjem sjeverne strane portika katedrale implicirala je ostale zahvate, primjerice gradnju crkve sv. Sebastijana kojim je zatvorena suprotna strana ulice ili uređenje komunalne palače koja je nakon završetka obnove, iza koje slijedi rušenje stare krstionice, postala jedno od pročelja trga. Može se naprotiv sa sigurnošću tvrditi da je ulogu humaniste uključenog u projektiranje trogirskog trga nosio Koriolan Cipiko i to ne samo zbog toga što njegovu prisutnost u svim fazama gradnje trga potvrđuju dokumenti u kojima ima različite uloge, od operarija i oratora do prokuratora graditelja koji u Veneciji nabavlja materijal, traži izvoditelje zahvata, pregovara s duždom o financiranju i oblikovanju građevina trga te nalazi graditelje koje zastupa sastavljajući im ugovore, nego i zbog njegova poznavanja teoretskih traktata rane renesanse. U radu je dokazano da je Koriolan Cipiko poznavao Albertijev teoretski rad Della pittura, a njegov Prolog Koriolan parafrazira u predgovoru svoje knjige. Imenovanjem za prokuratora Nikole Firentinca i Andrije Alešija, Koriolan je bio ovlašten zastupati majstore kod ugovaranja gradnje kapele sv. Ivana, i nema razloga sumnji da je kao vrstan pravnik upravo on sastavio ugovor za izradu kapele precizan poput tehničkog opisa gradnje. Iz teksta ugovora razabire se da je sastavljač poznavao i druga Albertijeva djela, posebno De re aedificatoria. Prvih godina zahvata, za vrijeme gradnje krstionice, Koriolan se oslanjao na izvedbu radionice domaćeg graditelja Andrije Alešija, jer je u to doba bilo vrlo teško dovesti vrsnoga arhitekta iz malobrojnih radionica velikih umjetnika rane renesanse zauzetih izvedbama na papinom dvoru i okolnim kneževinama. Iako je jasno vidljivo da je Koriolan od ranije imao kontakt s nekim od poznavalaca forme iz tog kruga, Trogir je pravi preporod doživio tek dolaskom Nikole Firentinca u grad, koji uskoro postaje arhitektom ne samo kapele sv. Ivana, nego cjelokupne spomenute realizacije preuređenja gradskog središta. Pojava Nikole Firentinca u Trogiru davno je zaokupila pozornost znanstvene javnosti premda se on gotovo isključivo promatrao kao skulptor, a ne kao arhitekt, iako ga njegovo arhitektonsko djelo znatno nadvisuje količinom i kvalitetom, posebno ako mu se pridodaju kasnija ostvarenja poput dovršetka gradnje katedrale u Šibeniku. Njegovo arhitektonsko djelovanje u Trogiru dokazuju izvedbeni nacrti za gradnju kapele urezani na terasi lože iznad sjevernog broda koja je ujedno služila kao majstorska radionica za vrijeme radova. To su nacrti detaljno razrađenog projekta kapele, koji se temeljio na postojećim crtežima precizno opisanim u spomenutom ugovoru. Usporedbom ugovora, radioničkih nacrta i izvedbe dolazimo do razlike iz koje se može vrednovati pravi arhitektonski doprinos Nikole Firentinca. Njegov je posao proporcioniranje i razrada prvotne zamisli, ali istodobno on je unio u projekt eleganciju, odbacio izvedbu punih stupova među nišama s kipovima apostola i umjesto njih izveo polustupove i pilastre. Umjesto dubokog casamenta na mjestu apside izveo je plitku nišu trapeznog tlocrta poigravajući se perspektivnom iluzijom prostora. Posebno je značajno njegovo vješto vladanje perspektivom koja je unijela jedinstveni efekt dinamike u prostor kapele i odbacila prvotnu zamisao o njenom zatvaranju čipkastim kamenim straforima prema brodu crkve. Analizom proporcija kapele i ostalih istodobnih pothvata na trgu u radu se ukazuje na jedinstvo ne samo skulpturalnog nego i arhitektonskog izričaja ostalih arhitektonskih ostvarenja na trgu te ih se izravno dovodi u vezu s arhitekturom Nikole Firentinca. To je dokazano proporcionalnom analizom crkve sv. Sebastijana s tornjem sata, te retabla Pravde u Velikoj loži. Na pitanja tko je bio Nikola Firentinac i odakle dolazi u radnji se odgovara uspostavljanjem novog pogleda na njegovo podrijetlo. Nikola Firentinac nije Donatellov đak kako se ranije smatralo povezujući ga uz padovanski opus velikog kipara. Njega se u toj sredini tražilo zbog vještine izrade putta i zbog postojanja dokumenata iz kojih je vidljivo kako su Zadrani pokušali uključiti Donatella u izvedbu svojih zahvata. Analizirajući nove objavljene dokumente vezane uz Nikolu Firentinca u radu se donosi nova analiza u kojoj se obrazlaže kako je Firentinac stasao u rimskoj radionici Filaretea, što objašnjava njegovu vrsnu vještinu na području skulpture. Početkom šezdesetih godina u Veneciji se predstavlja kao Nikola Ivanov iz Tivolija, što upućuje da je on skulptor i graditelj koji je radio za papu Pia II. Pronalazak novih dokumenata pokazuje da je Nikola Firentinac 1464. godine u Šibeniku, a nije isključeno da je već tada sudjelovao u nekom većem projektu u Dalmaciji, što znači da je i prije prvog spomena u Trogiru 1467. mogao biti povezan uz trogirski projekt obnove. Iz nabrojenih realizacija jasno je da je Nikola Firentinac je arhitekt trogirske obnove. On je uz Koriolana Cipika protagonist velikog arhitektonskog i urbanističkog uređenja Trogira, jednako kao ranije spomenuti arhitekti Bernardo Rossellino u Pienzi i Luca Fancelli u Mantovi. Utjecaj teorije L. B. Albertija na ostvarenja u Trogiru već je ranije apostrofiran. Venturi je početkom 20. stoljeća upozorio na sličnost oblikovanja unutrašnjosti krstionice s Albertijevim rješenjima, a i drugi su radovi ukazivali na Albertijeve principe ugrađene u arhitekturu trogirske kapele sv. Ivana. U ovom se radu posebna pozornost posvetila Albertijevom utjecaju na urbanističku regulaciju središta Trogira. Uspostava novih proporcija trga, čišćenje povijesnog prostora za ostvarenje monumentalnih građevinskih zahvata uz istodobno pažljivo uklapanje staroga u novo, izravno povezuje Albertijevu urbanističku teoriju s Trogirom. Trogir se s njom sreo još za kongresa u Mantovi što se vidi iz činjenice da je odmah nakon kongresa u svibnju 1460. godine, istodobno s regulacijama u Pienzi i Mantovi koje su tu raspravljane, započeta obnova trogirskog središta. U Mantovi su bili prisutni neki trogirski humanisti visoko rangirani u crkvenoj hijerarhiji. Jedan od njih bio je Fantin de Valle, diplomat i papin poslanik na praškom dvoru koji je imao palaču na trogirskom glavnom gradskom trgu. Vjerojatno je na skupu bilo još Trogirana i ljudi koji su s Trogirom imali izravan odnos. Jedan od njih je, u to vrijeme bivši trogirski biskup, Ludovik Scarampi iz mletačke obitelji Trevizan koji je predvodio kršćansku vojsku u križarskom ratu protiv Turaka. Nema podataka koji bi potvrdili prisutnost Koriolana Cipika, što ne znači da se nije tamo zatekao budući da je bio diplomat i orator na dvoru Matije Korvina, moćnog vladara od kojeg se očekivala podrška u ratu s Turcima. Korvinova obnova kraljevskog dvora na Budi i ljetnikovca u Višegradu izravno je povezana uz Cipika jer je provode trogirski arhitekti Ivan Duknović i opjevani Statil o kojem se osim pohvala sačuvalo malo uspomena. I najposlije ne treba isključiti mogućnost izravnog kontakta Albertija i Nikole Firentinca koji se s Albertijem mogao upoznati u Filareteovoj radionici, u rimskim krugovima Paola Romana i Isaije iz Pise, a posebno u Tivoliju gdje je radio za papu Pia II. Njegov će dolazak u Dalmaciju možda imati veze s krizom u Bosni i podrškom koju je papa pružao otporu protiv Turaka, ali je nepobitna činjenica da Nikola Firentinac dolazi u Dalmaciju vjerojatno odmah nakon sastavljanja oporuke u Veneciji 1462. što je bila uobičajena priprema za put u to doba. Svoj opus ostaviti će u Trogiru, Splitu, Hvaru i Šibeniku, a veliki arhitektonski format Firentinac će poslije obnove Trogira ostvariti u Šibeniku, preuzevši nakon smrti Jurja Dalmatinca mjesto arhitekta izabrana da dovrši Šibensku katedralu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
019-0190610-0588 - Crkveno-kulturna povijest hrvatskog srednjovjekovlja (Jadranka Neralić, )
130-1300620-0625 - Reprezentativna sakralna arhitektura jadranske Hrvatske od 13. do 16. stoljeća (Predrag Marković, )

Ustanove
Filozofski fakultet, Zagreb

Autor s matičnim brojem:
Radoslav Bužančić, (209460)