njemački

"Denn es ist Schoenheit in der Welt". Aesthetische Momente im Werk De essentiis des Hermann aus Dalmatien.

Nimalo zanemariv događaj objavljivanja tiskom glavnog djela Hermana Dalmatina De essentiis s izvornim latinskim tekstom i pararelnim hrvatskim prijevodom u Hrvatskoj nije pobudio nekih ozbiljnijih znanstvenih razmatranja pripadne mu estetičke problematike čak ni u obliku upozorenja na (ne)postojanje takve tematizacije u svjetskoj literaturi. Donekle iznenađujuće jer je riječ o važnom udjelu Hermanova opusa u povijesti zapadnoeuropske kulture uopće! Zbog toga je proučavanju glavnog djela Hermana Dalmatina, filozofa i učenjaka koji je prvi na Zapadu preveo Kur'an, potrebno dodati još i estetičku dimenziju kao konstitutivnu komponentu spisa De essentiis. Hermanovi estetički nazori razmatrani su stoga neodvojeni od njegove filozofije u cjelini, u obzoru "dinamičkog karaktera epohe" koja prema shvaćanjima nekih historiografa strukturira svojevrsnu "renesanseu 12. stoljeća". Hermanovi se estetički nazori prikazani u svjetlu neposrednih utjecaja teologijske i filozofijske škole u Chartresu, unurtar sklopa srednjovjekovno-kršćanskih estetičkih nazora nastalih pod utjecajem tragova pitagorejsko-platonske struje mišljenja. Upozoreno je na nekoliko najvažnijih pojmovno-kategorijalnih kompleksa. Za Hermana se npr. pojam forme očituje i u estetičkoj funkciji. Nadalje, Herman se služi ključnim toposom srednjovjekovnog tumačenja Božjeg stvaranja usporedbom s umjetnikom (summus artifex) i umjetnosšću iz koje će u obratnom izvodu tijekom povijesti proizići poimanje umjetnosti kao stvaralaštva. U tom kontekstu postaje razumljivim zašto je umjetnost srednjovjekovlja, navlastito pjesnička, impregnirana simboličkim i alegorijskim značenjima. Herman osim toga slijedi vrlo tipičnu tradiciju koncepta estetičke kozmologije, svijeta kao matematički odredive harmonije manifestne u fenomenu musica coelestis (glazba sfera) s jedne, i u dinstinktivno korespondentnim fenomenima musica humana s druge, ovozemaljske strane. Otud je Hermanu moguća za srednji vijek važna tvrdnja o postojanju ljepote u svijetu, koja doduše nije ovosvjetska sui generis, ali pripada onome što uistinu jest u svijetu. tako je srednjovjekovlje, iz čije se tradicije i Hermanovom zaslugom prepoznala mogućnost preporoda antike, na estetičkom planu imanentnom smisleno-povijesnom pretpostavkom dolazećoj epohi humanizma i renesanse.

estetika; srednji vijek; ljepota; pjesništvo; sedam slobodnih umijeća; sklad

nije evidentirano