hrvatski

Filozofsko-simbolički ustroj glagoljskoga pisma prema formuli božanskoga tetrakisa

Polazeći od čvrstih pozicija koje su uspostavljene postojećim endogenim teorijama o postanku i podrijetlu glagoljice, ne dovodeći pritom u pitanje aksiomsku tvrdnju o Konstantinovu autorstvu glagoljice, ovim se radom pokušavaju uobličiti nove spoznaje o posebnosti prve slavenske azbuke, a koje počivaju na bitnom prožimanju znanstvene i duhovne misli, kao i prožimanju misaonoga i vizualnoga koje se ocrtava u razumijevanju svakoga pojedinog znaka/slova glagoljske azbuke. U dijakronijskom smislu riječ je o razloženom tumačenju oblika i simbolike glagoljičnih slova s obzirom na genetski srodne kulturno-civilizacijske obrasce (praindoeuropske, praslavenske, (staro)slavenske i hrvatske predaje i običaji), osobito ako je jasno da je svaki pismovni i jezični sustav u složenoj vezi s izvanjezičnom stvarnošću. Riječ je o interdisciplinarnoj temi koja počiva na jezikoslovlju, književnosti, umjetnosti, geometriji, matematici, povijesti, mitologiji, filozofiji, teologiji, antropologiji, etnologiji i znanosti o kulturi. Navedeno se oprimjeruje tumačenjem oblika i simbolike prvih četiriju glagoljičnih slova, a uvažavanjem pitagorejskoga pravila o božanskom tetrakisu prema kojem je zbroj prvih četiriju brojeva jednak broju deset (s uvažavanjem i pravilnom distribucijom simbolike tih brojeva, a sve prema broju deset koji je obuhvatni simbol prave vjere, spasenja, stvaranja i svijeta uopće). Nije slučajno odabran ovaj pristup jer, kako će se ustvrditi, glagoljično slovo ïže/broj deset trima komunikacijskim kodovima (slikovnim, brojevnim, leksičkim ) najbolje svjedoči o duboko impregniranim značenjima koja su jednako odrazom praindoeuropske, praslavenske i, napose, kršćanske kulture.

filozofsko-simbolički ustroj glagoljskoga pisma; gramatozofija; teogramatika; pitagorejska formula tetrakisa; praindoeuropska; praslavenska i kršćanska kulturna tradicija

nije evidentirano