hrvatski

Umjetnost i pojam ljepote u hrvatskoj neoskolastici. 4. Ante Bauer - prva Theodicea i Metaphysica generalis pisana hrvatskim jezikom

Nakon anticipativnih pojava neoskolastike poput Antuna Kržana u Zagrebu i Ante Petrića (talijanskim jezikom) na jadranskoj obali Papina enciklika Aeterni Patris 1897., koja neoskolastičke tendencije čini u katoličkoj crkvi oficijelnim, bit će odmah objavljen i na hrvatskom jeziku, a s pozitivnim će se zauzimanjem za potrebu bavljenja filozofijom u duhu neotomizma odmah javiti Cvjetko Gruber (1843-1914). Međutim, filozofijsko institucionaliziranje na visokoškolskoj razini bit će vezano tek uz imena i knjige Josipa Stadlera (1843-1918) i Ante Bauera (1856-1937). Po životnoj dobi izgleda kao da se u tom smislu prvi trebao javiti Stadler, koji je čak bio profesorom filozofije Baueru na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, međutim s objavljivanjem studijiskih priručnika prvi se pojavio Ante Bauer kojemu je 1892. tiskom izišlo najprije Naravno bogoslovlje (Theodiceja) i 1894. Opća metafizika ili ontologija što su bile ujedno - poslije niza stoljeća hrvatske skolastičke tradicije latinskim jezikom prve knjige te vrste pisane hrvatski. (Prva knjiga objavljena je u verziji tradiciji "zagrebačke filološke škole" 19. stoljeća, druga s priklonom tzv. "hrvatskim vukovcima" i orijentacijom Daničić-Maretić-Boranić-Broz-Iveković). Stadlerovih šest knjiga, koje za razliku spram Bauerove samo dvije, čine cijeli sustav neoskolastike pojavit će se tek između 1904-1915 godine, pa o toj historiografskoj, no i povijesno-zbiljskoj inverziji valja interpretativno-problematski povesti ozbiljnog računa. Bauer nije pisao estetičkih rasprava, no temu ljepote i umjetnosti artikluirao je u sustavnom izvodu Opće metafizike (Metaphysica generalis) zasebnim kratkim poglavljem, što je dijelom učinio i u Naravnom Bogoslovlju. Zastupao je više-manje standardne (neo)tomističke nazore uz blagi refleks platoničko-augustinske komponente, s mjestimičnim terminološkim kolebanjem uporabe pojma um i razum. Posebno zavređuje historiografsko-interpretativnu pažnju činjenica što se Bauerovi, u biti tradicionalistički, a ujedno u konzervativni estetički nazori pojavljuju za vrijeme tzv. "hrvatske Moderne" (fin de siecle, la belle epoque i Jahrhundertwende, odnosno događaja srednjoeuropskih secesija) spram kojih je dijametralno suprotno kulminirajući kod toga tezom "ima nasuprot predmeta, koji su uvijek i svakome lijepi i mili, kao i nepromjenjivih što imade pravila estetičkih, što je znak, da je ljepota nešto objektivno, da imade ontološki osnov u samim predmetima." Gotovo je bizarna okolnost da takovo (estetičko) shvaćanje Bauerovo ni s obzirom na njegove nazore, ni na njega osobno nije postalo predmetom nekih žešćih polemika, premda u to doba nije obnašao nadbiskupsku čast, a rector magnificus postaje tek 1906, tako da se suzdržavanje od konfliktnih situacija u doba Moderne ne može vezati uz autoritet funkcija što ih je Bauer obnašao naknadno. Budući da je Bauer kasnije djelovao kao mecena s velikim investicijskim ulaganjima, dok je u mladosti bio politički aktivan, to su njegovi tradicionalistički estetički nazori, što ih je izložio kratkim poglavljima svojih knjiga, u naznakama razmotreni s obzirom na moguće implikacije šire od samo teorijskih ili jedino katedarskih. Međutim, neovisno tome, u okviru historiografske faktografije Bauerove knjige iz 1892 i 1894 valja u prvoj etapi povijesnog formiranja filozofijske struje hrvatske neoskolastike smatrati povijesnim datumima njene realne oficijelne (sveučilišne) institucionalizacije.

neoskolastika; hrvatska neoskolastika; estetika; umjetnost; ljepota; razum; racionalizam; sklad; spledor veri; splendor ordinis; perfectio; znanost

nije evidentirano