hrvatski

Umjetnost i pojam ljepote u hrvatskoj neoskolastici. 3. Ante Petrić - filozof iz Komiže

Ukoliko Antuna Kržana (1835-1880) po njegovoj Razpravi o ljepoti možemo u Hrvatskoj smatrati neospornim začetnikom tematiziranja estetičke problematike s neoskolastičkim usmjerenjem prije enciklike Aeterni patris, tada odmah uz njega to isto mjesto, djelujući izvan Zagreba kao glavnog hrvatskog filozofijskog središta novije povijesti, pripada na nešto drugačiji način, Antunu Petriću (1829-1908). U poodmakloj životnoj dobi bavio se raspravljanjem o problemima slobode i slobodne volje, no u svojoj punoj zrelosti zaokupljen je bio estetičkom tematikom posvetivši estetičkim problemima dva opsežna djela pisana talijanskim jezikom: La defizione del bello data da Vicenco Gioberti, esaminata in se e nei suoi fondamenti, Zara 1857 (ukupno 421 strana), a poslije toga još i razmatranje (u dva sveska) Le obbiezioni contro la definizione del bello proposta dal professor Stanislav Cundari riviste ed esaminate, Zara 1883-1885. (I-II, ukupno 618 stranica). Po naslovima bi moglo izgledati kako je riječ o komentatorskim spisima. Međutim, iako navedene knjige A. Petrića svojim polazištem jesu komentatorske refleksije, u svom ekstenzitetu čak i zamorne, to su one ipak po svom karakteru primarno kritičke i kritičko-poliemičke s intencijom i naporom tj. nastojanjem oko formulacije vlastitog nazora. Za vrijeme pojavljivanja u zadnjoj četvri 19. stoljeća djelo nije pobudilo pozornost u hrvatskoj kulturnoj i filozofskoj javnosti kao npr. u Italiji (vjerojatno jer su rasprave pisane talijanskim jezikom), ali tijekom 20. stoljeća nije zaboravljeno, tako da u novije vrijeme postalo predmetom istraživanja. Historiografske objekcije već sad napominju kako Petrićeve estetičke analize imaju svoje polazište u tradicionalnom i sit venia verbo konzervativnom horizontu problema, ali se u konkretnoj razradi nužno susreću s modernim, novim i vlastitim vremenom i kritičkim duhom nametnutim pitanjima, pa stoga do stanovite mjere i nekonvencionalnim rješenjima. Prvobitna karakterizacija o standardnij neotomističkoj orijentaciji proširenja je u generalnu oznaku neoskolastike, a za neke interprete još i s crtom stoicizma. (Ovdje objavljeni tekst čini nastavak u prethodnom svezku "Priloga" započetoj prezentaciji rezultata istraživanja na projektu Umjetnost i pojam ljepote u Hrvatskoj neoskolastici).

neoskolastika; hrvatska neoskolastika; estetika; umjetnost; ljepota; racionalizam; razum; znanost; sklad

nije evidentirano