Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 608632

Književno prikazivanje sv. Marije Magdalene (Primjeri baroknih poema i modernističkih drama)


Puljiz-Šostik, Željana
Književno prikazivanje sv. Marije Magdalene (Primjeri baroknih poema i modernističkih drama) 2006., magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb


Naslov
Književno prikazivanje sv. Marije Magdalene (Primjeri baroknih poema i modernističkih drama)
(Literary Presentation of St. Mary Magdalene (Examples of Baroque Epic Poems and Modernistic Dramas in the Croatian Literature))

Autori
Puljiz-Šostik, Željana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
24.03

Godina
2006

Stranica
135

Mentor
Zlatar Violić, Andrea

Ključne riječi
Sv. Marija Magdalena; preljubnica; Krist; barokna poema; modernistička drama
(St. Mary Magdalene; adulteress; Christ; baroque epic poem; modernistic drama)

Sažetak
Najraniji nam pismeni oblik životopisa sv. Marije Magdalene, a prema čijoj će se biografiji oblikovati sve legende o pokajanim prostitutkama, u zapadnoj tradiciji dolazi u 9. stoljeću od benediktinca Maura Hrabana (De Vita beatae Mariae Magdalenae et sororis eius Sanctae Marthae). Hrvatskoglagoljski tekst Mirakuli Marije Magdalene iz Ivančićeva zbornika (15. st.) i Žgombićeva zbornika (16. st.), međutim, oblikovat će se prema Voragininu životopisu sv. Marije Magdalene iz Zlatne legende (oko 1260.) koja početkom 14. stoljeća stiže u hrvatsku književnost. U medijevalnim predanjima zapadne tradicije, kao i u baroknim religioznim poemama o sv. Mariji Magdaleni te epovima o Kristovu životu, obvezna je praksa da se Marija Magdalena izjednačava s Marijom iz Betanije te «javnom grešnicom» (Lu 7, 36-50) odnosno bludnicom budući da se njezinih 7 demona još od kraja 6. stoljeća tumačilo kao njena razvratna narav (tezu pape Grgura Velikog teolozi su ozakonili 1521. godine). U hrvatskim baroknim plačevima, međutim, Marija Magdalena je bludnica samo utoliko što je zavodnica mnogih mladića (Ivan Bunić: Mandalijena pokornica, 1628.) odnosno koketa (Ignjat Đurđević: Uzdasi Mandalijene pokornice, 1728.) koja je, naposljetku, svojom ljepotom naumila zavesti i samog Krista. No, kako u hrvatskoj baroknoj književnosti nema bitne razlike između zemaljske i duhovne ljubavi jer se tadašnja religiozna poezija često koristi topičkim inventarom tradicije petrarkističke poezije da bi oblikovala temu spiritualne ljubavi, Bunićeva i Đurđevićeva Marija Magdalena i u dubokoj raskajanosti ostaje zatravljena ljubovnica (Švelec) odnosno zaljubljena ljubavnica (Novak). Nadalje, početkom 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti odnos Krista i Marije Magdalene živa je književna tema (Fran Galović: Marija Magdalena, 1912. ; Miroslav Krleža: Legenda, 1914. ; Tito Strozzi: Ecce homo!, 1924.). Premda se dramatičari naše moderne i međuraća ne diraju u dogmu zapadne tradicije te i dalje Mariju Magdalenu tretiraju kao bludnicu, oni smjelo prekidaju s njom kada akcent stavljaju na njezinu erotsku ljubav prema Kristu koju, međutim, nije moguće realizirati budući da se Isus, nepošteđen od kušnji, odlučio ipak za svoje božansko poslanje. Premda je mladi Krleža jedini destruirao mit o «jedinstvu sv. Marije Magdalene» (pola stoljeća prije no što je i sam Rimski kalendar raskrstio s tom pogrešnom pretpostavkom) u svojem književnom prvijencu Legenda - gdje u Krista nije zaljubljena bludnica Marija Magdalena već djevica Marija iz Betanije, on je na Osječkomu predavanju (1928.) ipak zabunom kazao da se sa svojih dvadeset godina čudio što naše kazalište nije htjelo prikazati njegovu jednočinku u kojoj Krist «ljubi plavu kosu grešnice Marije Magdalene» te se u kritici, u skladu s tom izjavom, uvriježilo mišljenje da Marija Magdalena i Marija iz Betanije kod Krleže zapravo označavaju istu žensku osobu. U magistarskoj radnji naslovljenoj kao Književno prikazivanje sv. Marije Magdalene: Primjeri baroknih poema i modernističkih drama u hrvatskoj književnosti tako, s jedne strane, pratimo razvojni put lika Marije Magdalene iz kanonskih Evanđelja u «manirističkim» razdobljima hrvatske književnosti (srednjovjekovlje-barok- modernizam) a koji se može prikazati sintagmom «bludnica- zavodnica-bludnica», dok, s druge strane, predmetom našeg istraživanja jest odnos Krista i njegove «najmilije učenice» iz očišta «manirističkih» pjesnika i dramatičara a kojeg također možemo predočiti kroz sintagmu tijelo (Marija Magdalena) – duh (Isus Krist).

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija



POVEZANOST RADA


Ustanove
Filozofski fakultet, Zagreb