hrvatski

Putopis i etnografija - suvremeni putopisi stranaca o Hrvatskoj

Povijest putopisne književnosti i etnografije te povijest njihova istraživanja, pokazuje kako među njima postoje konceptualne, žanrovske i ideološke, sinkronijske i dijakronijske, sličnosti, čak i međuovisnosti, koje su historijski, društveno, kulturno i ekonomski promjenjive i uvjetovane. S tim u skladu, ovaj rad nastojat će propitati recentne međuodnose putopisa i etnografije na primjeru odabranih suvremenih putopisa stranih (anglofonih) autora o Hrvatskoj nastalih u posljednjih 50 godina koristeći metodu autoetnografije čitanja, uzimajući u obzir definiciju autoetnografije kao pripovijedanja o sebi koje sebstvo smješta u društveni kontekst kako bi se analitički osvijestila posebna pozicija čitatelja koji čita putopisni tekst o matičnom prostoru. Rad se temelji na analizi odabranih suvremenih putopisnih tekstova stranih autora o prostoru Hrvatske nastalih u posljednjih 50 godina (Dilke 1962 ; Kaplan 1993 ; Murphy 2002 ; Fabijančić 2003 ; Donley 2005), u usporednoj perspektivi s povijesnim i suvremenim tijekovima etnografskog rada. Analizom odabranih tekstova ne pokušava se iznaći obrazac reprezentacije Drugoga (s obzirom na to da se radi o tekstovima stranih autora o njima stranom prostoru), prokazati predrasude ili iščitati stereotipe na temelju privilegiranog domorodačkog znanja, već ponuditi čitanje tih tekstova s obzirom na vlastitu specifičnu poziciju, u skladu s recentnim etnografskim zaokretom ka problematiziranju pojedinačnog, vlastitog i osobnog. U skladu sa suvremenim detroniziranjem etnografskog rada kao isključivo fizičkog premještanja na geografski udaljene i egzotične lokacije i zaokretom ka etnografskom istraživanju bliskog, pojedinačnog, vlastitog i osobnog, u radu će se koristiti (auto)etnografska metoda čitanja odabranih putopisnih tekstova stranih autora o prostoru Hrvatske. Polazi se od definicije autoetnografije kao oblika narativa o sebi koje sebstvo smješta u društveni kontekst (Reed-Danahay 1997), onkraj dihotomnog definiranja autoetnografije kao isključivo etnografskog ili isključivo autobiografskog diskursa. S jedne strane će se propitati pozicija čitatelja koji sa sasvim određenim (znanstvenim) poticajem čita putopise o vlastitom nativnom prostoru, a s druge će se putopisni tekstovi iščitavati s obzirom na povijesni trenutak nastajanja i čitanja/interpretacije te s obzirom na ne samo „domorodački“ status čitatelja/ice, već i s obzirom na ostale silnice koje djeluju na interpretaciju. Pri tome se autoetnografija razumijeva s jedne strane kao način osvješćivanja tih raznorodnih utjecaja (disciplinarni, ideološki, klasni, rodni itd.), a s druge kao oblik pisanja koji ima etnografski interes, a u isto je vrijeme oblik pripovijedanja o sebi koje smješta sebstvo u društveni kontekst.

putopis; putovanje; etnografija; autoetnografija; etnologija; socio-kulturna antropologija

nije evidentirano