hrvatski

Sveti Kvirin i Krčka biskupija

O crkvenoj povijesti otoka Krka relativno je dosta toga napisano. Utvrđeno je tako da se kršćanstvo još za Rimskoga Carstva proširilo i ukorijenilo na kvarnerskom otočju. No, glavni je historiografski problem bio ustanoviti kada je zapravo osnovana Krčka biskupija, ali i kako to da je njezinim zaštitnikom postao sv. Kvirin, siscijski biskup i sabarijski mučenik. Budući su ta dva pitanja međusobno povezana i nedjeljiva valja ih tako ovdje i razmotriti. Početci kršćanstva otoka Krka Zaslužni crkveni povjesničar, isusovac Daniele Farlati u kolektivnom djelu Illyricum sacrum – Sveti Ilirik (sv. V, Venecija 1775) po pitanju kršćanstva na otoku Krku ustvrdio je sljedeće: ''Počeci krčke crkve tako su stari koliko i sama kršćanska vjera. Blaženi Dujam učenik prvih apostola, također i prvi crkveni poglavar Salone, kao što je druge crkve, tako je naime i krčku ili on sam ili preko gojenaca svoje nauke i evanđeoske objave utemeljio. Ali kao što su počeci gotovo cijele Dalmacije, tako su i krčke biskupije nama nepoznati ; nemamo niti jednoga biskupa, koji bi bio stariji od jedanaestoga stoljeća (...)". Krčka biskupija Pitanju točnog vremenskog određenja nastanka Krčke biskupije unutar povijesne znanosti različito se pristupalo. Izražavala se opravdana sumnja i od strane pojedinih istraživača uskraćivala vjerodostojnost Gradeškoj kronici – Chronicon Gradense u kojoj se nalazi zapis o Gradeškoj sinodi iz 579. odnosno u starijoj literaturi iz 585. godine. To je jedino vrelo koje sadrži najranije podatke o crkvenom uređenju na otoku Krku. Iz teksta kronike doznajemo da gradeški patrijarh Helije (Helias, egregius patriarcha), uz ostale, uspostavlja i Krčku biskupiju. Slovenski povjesničar Franc Kos u pogledu Gradeškog sinoda tvrdi da je on izmišljen, a zapisnik u kome se on spominje ''ponarejen'' (prepravljen). Zbog toga imena biskupija koja se spominju u njemu imaju ''relativno zgodovinsko vrednost". Istom pitanju vrlo oprezno pristupa Ferdo Šišić koji u djelu Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara piše da nije poznato kada su osnovane biskupije na Krku i Osoru ''no kao sigurno može se uzeti, da su one postojale već u VIII. vijeku''. Krčki crkveni povjesnici Mihovil Bolonić i Ivan Žic-Rokov u knjizi Otok Krk kroz vjekove iznose tvrdnju kako je podatak u Gradeškoj kronici u kojem se spominje Krčka biskupija ''ne bi bio nikako falsifikat, kako neki misle, nego je to dokazom da je krčka biskupija doista postojala već u VI. stoljeću''. Spomenimo još samo da lingvisti osporavaju dio Gradeške kronike s jezikoslovnog aspekta tvrdeći da se u 6. stoljeću Krk nije mogao nazivati: Vegla – kao što to stoji u kronici nego da je to riječ koja je kasnije izvedena od Vecla, Becla. No, budući se radi o kronici koja je napisana kasnije nije za ne vjerovati da je nepoznati pisar prepravio izvorno Vecla u tada zasigurno mnogo razumljivije i poznatije Vegla. Dakle, unatoč činjenici i prijeporima oko održavanja Gradeškog sinoda 579. teško je vjerovati da bi podatci koji se donose u Gradeškoj kronici, a odnose se na nekoliko biskupija, npr. Pićansku, Osorsku i Krčku bili u potpunosti neistiniti. Gradeška crkva prisvaja čin osnivanja spomenutih biskupija iz razloga da bi njima mogla upravljati. Spominjanje drugih biskupija u Gradeškoj kronici može nam biti od komparativne pomoći. Njihovo se utemeljenje okvirno datira u 6. st. Analogijom možemo reći da – ako je primjerice Rab u to vrijeme imao svoju biskupiju – onda je Krk mogao i(li) morao imati svoje biskupsko sjedište jer je također imao status grada. Valja naglasiti da se prvi imenom poznati krčki biskup Andrija (lat. Andreas) spominje godine 680. kao sudionik crkvenog sabora u Rimu za vrijeme pape Agatona. Na crkvenom pak saboru u Mantovi 827. godine izričito se tvrdilo da je Krčku biskupiju osnovao akvilejski, tj. gradeški patrijarh. Sve nas to – uz dužni oprez – upućuje na to da u Gradeškoj kronici postoji ipak pouzdana povijesna jezgra. Boljem razumijevanju crkvenih prilika na otoku Krku u razdoblju od 5. do 10. st. od nezaobilazne je pomoći arheologija i povijest umjetnosti. A. Mohorovičić kao rezultat arheoloških istraživanja provedenih u krčkoj katedrali (1955) definirao je prikaz osnovne kronologije otkrivenih nalaza iz antike, potom ranosrednjovjekovnog oratorija i ranokršćanske bazilike, te starohrvatski i romanički sloj u koji ulaze novootkriveni nalazi romaničkih apsida i dvoetažni romanički objekt sv. Kvirina. Ranokršćanska bazilika bila bi građena na prijelazu iz 5. u 6. st., a locirana je na mjestu na kojem su se u rimsko doba nalazile antičke terme. Ovim istraživanjima danas treba pridodati rezultate i spoznaje vezane uz ranokršćanske crkvene komplekse kao što su Mirine u uvali Sepen podno Omišlja, u drmunu Cickini kod Malinske i sv. Marko u Baški. Sv. Kvirin – siscijski biskup i sabarijski mučenik Prije svega treba naglasiti da postoji nekoliko mučenika iz ranog kršćanstva koji nose ime Kvirin. Tako hrvatski hagiograf, pavlin Hilarion Gašparoti u svome, ujedno i najvećem hrvatskom hagiografskom djelu Cvet sveteh, ali živlenje i čini svetcev (I-IV, 1752-1761) spominje čak četvoricu svetaca Kvirina. Danas se posebno, ali svaki na svoj blagdan, štuju sv. Kvirin iz Neussa (30. ožujka i dan prijenosa 30. travnja), sv. Kvirin iz Tegernseea (25. ožujka i 16. lipnja, u različitim biskupijama) i, dakako, sv. Kvirin, sabarijski mučenik, a prije biskup u Sisciji (danas Sisak) u ondašnjoj rimskoj pokrajini Saviji. Posredstvom hagiografskih, literarnih i drugih spisa imamo dosta detaljna saznanja o njihovom mučeništvu (Acta martyrum, Passiones i dr.). U djelu Kronika (Chronica) Euzebija iz Cezareje (oko 265 – oko 340), a koju je izvorno pisanu na grčkom jeziku na latinski preveo i mjestimice nadopunio sv. Jeronim (oko 340 – 420), uz 308. godinu stoji sljedeći zapis o sv. Kvirinu: ''Kvirin, biskup u Sisciji slavno je ubijen za Krista ; naime za vrat mu je privezan kamen ručnoga mlina i bačen s mosta u rijeku vrlo se dugo održavao na površini i razgovarajući s onima koji su gledali, da se ovi od njegova primjera ne bi poplašili, molio se da potone i jedva je to dobio''. Tijelo sv. Kvirina preneseno je u Rim već u 4. ili 5. st. Tu je pak položeno u mauzoleju Platonija, pokraj bazilike sv. Sebastijana na apijskoj cesti (Via Appia), koji je kasnije dobio ime po svetcu Mausoleo di S. Quirino. Njegov blagdan – ujedno dan mučeničke smrti – slavi se 4. lipnja. Sv. Kvirin, u narodu i kao sv. Kirin, danas je zaštitnik Krčke i Sisačke biskupije te Bečke metropolije, a štuje se i u Porečko-pulskoj biskupiji, Zadarskoj nadbiskupiji te Zagrebačkoj i Đakovačko-osječkoj metropoliji. Suzaštitnik je Republike San Marino. U bazi podataka Hagiotopografija Hrvatske fra Anđelka Badurine ime sv. Kvirin zabilježeno je u formi naslovnika-patrona određenog crkvenog zdanja 14 puta. Sakralnih zdanja, i danas u funkciji ili pak samo spomenom u vrelima, posvećena ovom svetcu nalaze se u Zagrebu (Pantovčak), župi Smerković (južno od Vojnića), Pagu (izvan grada kod groblja), u župi sv. Vid-Miholjice (Sršići), župa Baška (Starigrad), Krku, Sisku, župa Hrastovica, župa Vukmanić (kod Vojnića), župa Šušnjevica (Jasenovik), župa Šumber, župa Poreč (Nova Vas), župa Juršići i župa Žminj. Poticaje građenju krčkih romaničkih crkava Sv. Kvirina, ali i Sv. Donata (Dunata), Sv. Krševana, a vjerojatno i još nekih, treba povezati s prilikama novoga crkvenog ustroja sredine 12. st. kada Krčka biskupija postaje sufraganska Zadarskoj nadbiskupiji, a ova pak jurisdikcijski biva podvrgnuta Gradeškom patrijarhatu. Kult sv. Kvirina Među prvima koji je u znanosti iznio tvrdnju da su kult sv. Kvirina iz Siscije na otok Krk donijeli kršćani koji su između 5. i 7. st. izbjegli iz panonskog područja kao posljedica seobe naroda bio je naš najistaknutiji lingvist Petar Skok tvrdeći čak da i kosti sv. Kvirina ''prenesoše panonski Romani, bježeći pred Slavenima, na Krk, gdje mu posvetiše biskupsku crkvu'' – no – ''kult Kvirinov očuvao se u Panoniji i kod Hrvata''. Kao dokaz tomu navodi kajkavska prezimena Kirin, a na otoku Krk čakavsko prezime Kirinčić koje tumači kao ''djeca, koju majke 'zagovoriše' (= posvetiše) sv. Kirinu''. U svojoj ključnoj knjizi Litterarum studia i Radoslav Katičić, vodeći hrvatski jezikoslovac, smatra da su kult sv. Kvirina na Krk donijele izbjeglice iz Siscije nakon što je to područje bilo ''izgubljeno za kršćanstvo''. Vrlo oprezno ovome pitanju pristupa crkveni povjesničar Franjo Velčić u foto-monografiji Krčka biskupija tvrdeći da se ne zna točno od kada se sv. Kvirin štuje u Krčkoj biskupiji, ali ''crkva sv. Kvirina u sklopu krčke katedrale materijalni je dokaz da to štovanje potječe barem iz 12. stoljeća''. Na simpoziju o Sisačkoj biskupiji održanom 2010. godine, te kasnije u zborniku radova Antiquam fidem (2011) Josip Bratulić, poznati istraživač i promicatelj hrvatskog glagoljaštva, iznosi dvije mogućnosti širenja kulta sv. Kvirina na krčkom području – izravno iz Panonije u 5. st. odnosno u 9. st. – ali zalažući se za potonje. Tj. ''potkraj 9. stoljeća Mađari prodiru u Panoniju (istodobno se događa i progon Metodovih učenika u ovim krajevima), tada oslabljena i brojem smanjena kršćanska zajednica sigurnije boravište nalazi na otoku Krku, u samome gradu Krku'' – a što – ''potvrđuje gradnja bazilike Svetoga Kvirina u Krku u 10. stoljeću, ali i snaga slavenskog bogoslužja na otoku Krku''. Ugledna hrvatska filologinja, književna povjesničarka i kritička hagiografkinja Ivanka Petrović objavila je također u zborniku Antiquam fidem zapažen znanstveni rad pod naslovom ''Siscijski biskup sveti Kvirin i panonska martirska hagiografija'' koji se temelji na njezinu izlaganju podnesenom na rečenom simpoziju. U radu su prikazani život i glavni hagiografski izvori o sv. Kvirinu, te je u prilogu donesena Pasija sv. Kvirina (Passio beatissimi Quirini martyris), za kojeg je autorica odmah ustvrdila da je za hrvatsku hagiografsku tradiciju najznačajniji panonski mučenik. Izvršivši analizu dostupnih vrela i relevantne literature došla je do zaključka da je prvotna Pasija sv. Kvirina nastala na panonskom području u kasnoantičko doba, ali je njegov kult potom prenesen u Italiju. Tu se širio na području sjeverne Italije i Rima, a ''posve je osvojio Akvileju, ali i područje Venecije, Ravennu, Cividale''. No, Akvileja tu svakako prednjači svjedočanstvima prisutnosti ovoga kulta. Prema riječima I. Petrović: ''Sv. Kvirin je ušao u akvilejski sanktoral, u «kanon» akvilejskih svetaca, te je potom u skupinama akvilejskih pasija iz akvilejskih kodeksa prešao i u druge talijanske i europske latinske rukopise i izdanja''. Sv. Kvirin i Krčka biskupija Temeljem ovoga zaključka treba potražiti i odgovor na pitanje: Kada je i od kuda kult sv. Kvirina prenesena na područje otoka Krka i Krčke biskupije? Ako povežemo podatak o osnivanju Krčke biskupije od strane akvilejskog/gradeškog patrijarha u drugoj pol. 6. stoljeća, s podatkom da Akvileja ''posve usvaja panonskoga mučenika, barem od 6. stoljeća, što se povezuje s jednim prijenosom Kvirinovih relikvija u grad'' (I. Petrović) – tada po svoj prilici – slobodni smo zaključiti da trenutkom osnivanja Krčke biskupije na Krk stiže i kult sv. Kvirina. Dakako da buduća istraživanja ovo mogu osporiti ili pak potvrditi, no pri tome treba voditi računa da je kroz povijest područje sjeverne Italije u crkvenom, ali i političkom pogledu itekako utjecalo na prilike na otoku Krku.

Sveti Kvirin; Krčka biskupija

nije evidentirano