hrvatski

Mirko Divković - gramatičar prijeloma norme

Mirko Divković hrvatski je gramatičar na prijelazu u dvadeseto stoljeće čiji iznimno plodan rad dosada nije sustavno proučen. U jezikoslovnoj literaturi spominje se obično usputno, najčešće tek da bi se izrazio suodnos s njegovim jezikoslovnim suvremenicima koji su ostavili značajan trag u hrvatskoj jezičnoj normi - njegovim prethodnikom Adolfom Veberom i sljedbenikom Tomom Maretićem, između čijih su gramatika Divkovićeve značile prijelaz i bjelodano odrazile prijelom norme. Njegove gramatike, koje su upotrebljavane kao školski udžbenici čak pedesetak godina, i do Drugoga svjetskoga rata, ponajjasnije osvjetljuju kojim je smjerom tekla normizacija hrvatskoga književnoga jezika dvadesetoga stoljeća. Prikaz Divkovićevih gramatičkih i pravopisnih smjernica u dvanaest izdanja "Hrvatske gramatike - oblika" pokazat će kako je autor svoja prva gramatička izdanja pisao jezikom zagrebačke filološke škole i normirao glavninom taj jezik , uz tek neka odstupanja. Promjenom norme na samom prijelazu, odnosno početku stoljeća Divkovićeve se gramatike slovopisno i pravopisno (a postupno i samim gramatičkim ustrojstvom) promeću u tipične vukovske. U radu će se pokazati slijed te promjene, i to ponajprije na osnovi slovopisnih i pravopisnih odrednica, koje isprva autora vežu uz morfonološki pravopis, a kasnije posvema uz fonološki. Određene sastavnice Divkovićeva ranoga, a kasnije i gramatičarskoga rada idu u prilog tvrdnji o deklarativnom prihvaćanju karadžićevsko-daničićevskoga modela, a to je deklarativnost na izvjestan način pratila hrvatske jezikoslovce od ilirizma do vukovaca, čime su oni, kao i ostali kulturni i javni borci za hrvatski jezik, do neke mjere dovodili u raskorak stvarnu normu koju su promicali, s nekim svojim javnim istupima.

nije evidentirano

nije evidentirano

engleski

Mirko Divković - grammarian of norm-beach

Mirko Divković hrvatski je gramatičar na prijelazu u dvadeseto stoljeće čiji iznimno plodan rad dosada nije sustavno proučen. U jezikoslovnoj literaturi spominje se obično usputno, najčešće tek da bi se izrazio suodnos s njegovim jezikoslovnim suvremenicima koji su ostavili značajan trag u hrvatskoj jezičnoj normi - njegovim prethodnikom Adolfom Veberom i sljedbenikom Tomom Maretićem, između čijih su gramatika Divkovićeve značile prijelaz i bjelodano odrazile prijelom norme. Njegove gramatike, koje su upotrebljavane kao školski udžbenici čak pedesetak godina, i do Drugoga svjetskoga rata, ponajjasnije osvjetljuju kojim je smjerom tekla normizacija hrvatskoga književnoga jezika dvadesetoga stoljeća. Prikaz Divkovićevih gramatičkih i pravopisnih smjernica u dvanaest izdanja "Hrvatske gramatike - oblika" pokazat će kako je autor svoja prva gramatička izdanja pisao jezikom zagrebačke filološke škole i normirao glavninom taj jezik , uz tek neka odstupanja. Promjenom norme na samom prijelazu, odnosno početku stoljeća Divkovićeve se gramatike slovopisno i pravopisno (a postupno i samim gramatičkim ustrojstvom) promeću u tipične vukovske. U radu će se pokazati slijed te promjene, i to ponajprije na osnovi slovopisnih i pravopisnih odrednica, koje isprva autora vežu uz morfonološki pravopis, a kasnije posvema uz fonološki. Određene sastavnice Divkovićeva ranoga, a kasnije i gramatičarskoga rada idu u prilog tvrdnji o deklarativnom prihvaćanju karadžićevsko-daničićevskoga modela, a to je deklarativnost na izvjestan način pratila hrvatske jezikoslovce od ilirizma do vukovaca, čime su oni, kao i ostali kulturni i javni borci za hrvatski jezik, do neke mjere dovodili u raskorak stvarnu normu koju su promicali, s nekim svojim javnim istupima.

nije evidentirano

nije evidentirano