hrvatski

Likovna umjetnost u fikcionalnom prostoru Krležine proze

„Likovna umjetnost u fikcionalnom prostoru Krležine proze“, problematizira piščevo napajanje na izvorima likovne umjetnosti. Premda je čitav njegov opus protkan kritičkim i aktivističkim odnosom prema likovnoj umjetnosti, i premda je posebno diskutabilan kada je o modernizmu i avangardama s početka 20 stoljeća riječ, u romanima i dramama pronalazimo neobičan resurs povijesno umjetničke baštine. U članku se istražuje o kojim se djelima iz povijesti umjetnosti radi i na koji ih je način Krleža involvirao u svoju prozu. Raspravlja se likovna problematika u okviru tri drame i jednog romana, što je samo mali dio iz piščeva opusa u kojem se koristi jaka poveznica slike i riječi. Drama „Michelangelo Buonarroti“ (prvo izdanje 1919.) u rečenom kontekstu radnju fabulira po predlošku Michelangelove vatikanske freske „Stvaranje svijeta“ (1512.) na način da proces njezina nastanka prati, ničeanskim jezikom rečeno, rađanje tragedije iz žudnje za slobodom jednog stvaralačkog genija koji se mora lomiti pod pritiskom naručitelja. Drama „Gospoda Glembajevi“ (prvo izdanje 1928.) između ostaloga bavi se i ulogom slikarstva u slojevitim kontekstima društvene zbilje, gdje je jedan od najvažnijih protagonista drame Leone Glembaj upravo slikar, a uporišnu točku njegove intelektualne ravnoteže, sestru Angeliku, Krleža „portretira“ po predlošku renesansne slike Hansa Holbeina ml. („Laisa iz Korinta“ iz 1526.). Drama „Leda“ (prvo izdanje ), utemeljena je na kritici sladunjave dekorativnosti građanskog ukusa 19. stoljeća i miljea u kojem se taj ukus formira. Drama se scenografski i sadržajno veže na prototip slikarstva bečkog dvorskog slikara Hansa Makarta, konkretno na njegovo djelo naslikano na stropu spavaće sobe cara Franje Josipa I, („San ljetne noći“ iz 1882.) Roman „Banket u Blitvi“ (prvo izdanje 1938.) u jednom od aspekata slojevite, historiografki intonirane tematike kojom se bavi, oštro kritizira koncept državotvornog monumentalizma u umjetnosti kroz fiktivni lik skulptora Romana Rajevskog koji se nesumnjivo odnosi na rano stvaralaštvo Ivana Meštrovića i konkretno njegovu slavnu skulpturu „Kraljevića Marka na konju“ iz 1910. Opozicija mu je tragična i lirska figura fikcionalnog slikara Sigismunda Larsena u kojem prepoznajemo rano i tragično preminuloga hrvatskog slikara Josipa Račića i govor o njegovu posljednjem Autoportretu iz 1908. Na kraju, u samoj završnici romana, kontroverzna i slaba ličnost fiktivnog protagoniste Nielsena završava neskrivenim opisom romantične završnice jednog epohalnog krvoprolića u gotovo besprijekornom opisu slike Theodorea Gericaulata „Splav Meduza“ iz 1819. Za svako od navedenih djela, Krleža je u tekstu uvodio barem po jednu ključnu riječ koja istraživanje usmjerava prema pretpostavkama o kojima se u ovom članku govori.

Miroslav Krleža; drama „Michelangelo Buonarroti“; drama „Leda“; drama „Gospoda Glembajevi“; roman „Banket u Blitvi“; genije prema naručitelju; „Laisa iz Korinta“ Hansa Holbeina; „San ljetne noći“ Hansa Makarta; „Kraljević Marko na konju“ Ivana Meštrovića; „Autoportret“ (1908.) Josipa Račića; „Splav Meduza“ Theodorea Gericaulta

nije evidentirano