hrvatski

Umjetnički i teorijski okvir ambijentalnosti

Pojam ambijentalnosti duboko je involviran u umjetničke prakse i teorijska istraživanja druge polovice prošlog stoljeda, i vezan je za ideju totalnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Ambijentalnost je u fokusu umjetnosti od vremena avangardi s početka 20.st. kada se težilo integraciji arhitektonskog, urbanističkog i industrijskog prostora i neoavangardi (50ih i 60ih) koje su istraživale optičke, kinetičke i arhitektonske ambijente. Postavangarde su nadalje (70ih), ambijent definirale kao skup aktualnih činjenica dostupnih direktnoj percepciji, da bi se u periodu s kraja stoljeda ambijentalnost propitivala ne samo kao materijalna ved i značenjska, napose simbolička i arhetipska vrijednost. Ambijentalnost se u drugoj domeni istraživanja, prirodne i kulturne baštine promatrala kao skup elemenata 'poželjnosti' koji podrazumijevaju cjelinu (lat. ambire – opkoliti, opkružiti) okoliša, izvornosti i prikladne mu smještenosti u arhitektonskom interijeru, urbanom prostoru i prirodi. Razumijevanje pojmova ambijenta, ambijentalnosti i ambijentiranja u ovom se izlaganju nastoji proširiti istraživanjima suvremenih kritičko teorijskih koncepata koji se atmosferom i ambijentalnošdu bave na temelju definiranih razlika među pojmovima prostora i mjesta (Tuan: 1977.), a potom krajolika i okoliša (Harvey: 1982. - Eden: 2005.). Temeljem navedenoga, ambijentalna vrijednost se pokazuje kao društveno uvjetovana kategorija, definirana ideološkim i ekonomskim sustavima modi, odnosno zavisna je o kulturi recepcije, kao i osjedajima baštine i identiteta (Sack:1997 - Lowental:2003). Izloženi teorijski koncepti smjeraju kritički dijalog s baštinom u okviru teme konceptualizirati kao praktično pitanje, za razliku od umjetničkih praksi koje se odriču svake utilitarnosti.

Gesamtkunstwerk; avangarda-modernizam-ideologija; neoavangarda-koncept-kritika; postavangarda-tijelo-kultura; ambijent cyberspace-a; prostor; mjesto; krajolik; okoliš; baština; identitet

nije evidentirano