hrvatski

Cerebrovaskularne bolesti u djece

Cerebrovaskularne bolesti (CVB) u djece dobivaju sve veću pozornost u novijoj svjetskoj literaturi, jer su sve važniji uzrok mortaliteta i morbiditeta u djece. Različita i nespecifična simptomatologija i brojni rizični čimbenici, veliki su dijagnostički izazov. Upotreba antikoagulantnih lijekova i/ili trombolize u djece nije sistematski proučavana niti ispitivana, pa se danas u njihovoj terapiji još uvijek oslanja na antiagregacijsku terapiju ili rijeko, na niskomolukularni heparin, a kasnije na fizikalnu terapiju. CVB se dijele u nekoliko skupina, no u užem smislu riječi, dijele se na moždanu hemoragiju (hemoragijski moždani udar) i moždanu ishemiju (ishemijski moždani udar). Moždani udar u djece u porastu je zadnjih godina, a dijagnostika i liječenje i dalje su problem zbog velikog broja uzroka, rizičnih čimbenika i nejedinstvenog terapijskog pristupa. Prema novijim podacima, učestalost moždanog udara u djece je oko 13, 5/100.000 djece godišnje. U djece i adolescenata, uzroci i klinička slika različiti su u odnosu na odraslu populaciju. U zapadnim zemljama, 80-85% moždanih udara u odrasloj populaciji je ishemijskih, dok je u djece oko 55% ishemijskih moždanih udara, ostalo su hemoragijski. Najčešće nastaju u prvoj godini života, dok je subarahnidalna hemoragija najčešća u tinejdžera. Moždani udar češći je u dječaka, te u djece crne rase u odnosu na bijelce i Azijate. U novoroñenačkoj dobi, moždani udar se javlja u 1/4000 živoroñenih, mnogo češće negoli u veće djece. Oko 80% moždanih udara je ishemijskih, a ostali su posljedica sinovenske tromboze i vrlo rijetko hemoragije (ako isključimo SAH i IVH u nedonoščadi). Termin „perinatalni moždani udar“ označava cerebrovaskularnu leziju koja, prema jednima nastaje od 28 tj. gestacije do 28. dana po porodu, a prema drugima od 20.tj. gestacije do 7. dana života. Najčešći rizični čimbenici su srčane greške, poremećaji koagulacije, infekcije, trauma, bolesti majke i poremećaji placente te perinatalna asfiksija. Klinički se prezentiraju konvulzijama, tipično parcijalnim motornim konvulzijama (najčešće jednog ekstremiteta). 10% novoroñenačkih konvulzija uzrokovano je ishemijskim moždanim udarom u terminske djece. Drugi dio djece s perinatalnim moždanim udarom je asimptomatski u novoroñenačkom razdoblju, a tijekom dojenačke dobi pojavi se odstupanje u neuromotornom razvoju, najčešće u smislu hemipareze. Dijagnoza se postavlja ultrazvučnom pretragom mozga, Transfontanelskim obojenim doplerom, a potvrñuje tehnikama Magnetske rezonancije: magnetskom angiografijom, venografijom, te difuzijskim tehnikikama (DW MRI), koje oktrivaju ishemiju prije CT-a ili MRA. Posljedice perinatalnog moždanog udara su značajne i uključuju kognitivna i senzorička oštećenja - mentalnu retardaciju, cerebralnu paralizu i epilepsiju, te različiti stupanj kognitivnih oštećenja. Ishod ovisi i o vaskularnoj distribuciji oštećenja. Tako, infarkti glavne grane srednje moždane arterije (MCA) te lentikulostrijatalne grane MCA, uzrokuju teška neurorazvojna odstupanja zbog oštećenja kapsule interne i bazalnih ganglija (tzv. „talamička atrofija“) sa senzoričkim poremećajima. Prognoza CVB je kod velikih i multiplih lezija loša, dok je kod malih i izoliranih lezija bolja. Djeca s lezijama iste težine i lokalizacije imaju bolju prognozu negoli odrasli. To je psoljedica „plasticiteta mozga“ kod djece, tj. mogućnosti mozga u razvoju da preostali, zdravi dio mozga preuzme funkciju oštećenoga. Stoga je i oporavak bolji, što je dijete mlañe. Ovaj rad donosi prikaz algoritma u dijagnostici CVB u djece i ukazuje na vrijednost Transfontanelskog doplera kao neinvazivne metode kojom se uz dobar klinički odabir bolesnika, mogu otkriti i druge CVB i pratiti njihova hemodinamika i ishod.

moždani udar; prolazni ishemijski napadaj; djeca

nije evidentirano