hrvatski

Refleksije utjecaja bečkog kulturnog kruga u prvoj fazi razvoja hrvatske moderne arhitekture

Rad ispituje značenje bečkog kulturnog kruga na prijelazu stoljeća za ranu fazu razvoja hrvatske moderne arhitekture. Kroz tako postavljeni okvir oslovljava se tema uloge discipline arhitekture u svom kulturnom kontekstu, odnosno pitanje potencijala tog prostornog medija da aktivno i adekvatno odgovori na zahtjeve i probleme vremena. Beč i Zagreb u to su prijelomno doba suočeni s mnogim teškim pitanjima i postavljaju pred sve grane kulturne produkcije – pa tako i pred arhitekturu – mnoge odgovorne zadatke. Zbog sličnosti problema u oba promatrana centra – međusobno povezanih dubokim i intenzivnim vezama – u obje se sredine mogu primijenjivati i ispitivati i isti modeli kulturnog i umjetničkog reagiranja. Dijapazon odgovora polučenih u Beču na prijelazu stoljeća tako se kreativno preslikava i u Zagrebu, svjedočeći o spremnosti zagrebačke sredine da prihvati nova poimanja. Dijapazon odgovora pokazuje, međutim, i čitav spektar različitih intenziteta angažiranja arhitekture u rješavanju prepoznatih potreba vremena. U Beču se on razapinje od potpunih estetičkih povlačenja iz domene stvarnosti, pa do iznimno aktivnog prakticiranja tog prostornog medija u funkciji ispravne orijentacije i rekuperacije društva. Suočeno s osjećajem gubitka spone sa stvarnošću i nemogućnosti prodora k istini i smislu, doba kao svoj centralni izlučuje upravo problem spoznaje i adekvatnih instrumenata mišljenja i znanja. U tom se smislu tada propituju različiti mediji i discipline, od filozofije pa sve do glazbe i arhitekture. U Beču na tom tragu djeluje grupa “filozofa jezika” – književnik Karl Kraus, arhitekt Adolf Loos, kompozitor i teoretičar glazbe Arnold Schönberg te filozof Ludwig Wittgenstein – posvećenih ispitivanju vlastitih medija kao adekvatnih “jezika”: kao adekvatnih modela predočavanja i pouzdanih instrumenata spoznaje i mišljenja. Nastojeći rekonstruirati sponu koju je društvo osjećalo kritično nedostajućom, oni svojem vremenu omogućavaju povratak u jedinu aktivnu i produktivnu, zbiljsku domenu. Kao najsržniji model generiran iz takvih nastojanja izlučuje se Wittgensteinov model jezika. Moguću transpoziciju tog logičko-lingvističkog modela u medij arhitekture ova analiza sagledava na teorijskom djelu dresdenskog arhitekta i teoretičara Gottfrieda Sempera. Semperovo se promišljanje discipline arhitekture naime – kao svojevrsne kompleksne sistemske kategorije – u bitnom približava logici jezika, te svojim složenim, konzervativno-inovativnim dinamičkim ustrojem jamči opstanak jednom ustanovljenih, fundamentalnih i vitalnih društvenih konvencija. Svijest o arhitekturi kao epistemološkoj, a time i višestruko odgovornoj kulturnoj kategoriji, prodire tada od svojih bečkih uzora i u zagrebačku sredinu. Novo shvaćanje tog medija – prvenstveno u smislu njene istine kao umjetnosti, a pritom još i iznimno zadužene umjetnosti – promovira upravo bečki đak, arhitekt Viktor Kovačić. U njegovoj se osobi sutiču ključne Semperove i Loosove teorijske komponente, te se tako upravo u njegovom djelu mogu locirati tragovi precizne logičko-kreativne prakse i procedure. Na taj način Kovačić afirmira vlastiti medij ne samo kao ravnopravni umjetnički medij, već i kao relevantni medij mišljenja, pozvan da aktivno, kritički i kreativno participira u svim aspektima suvremenog života. Prateći temeljna pravila logike jezika – u smislu kontinuiranog i kontroliranog povijesnog razvoja, no pritom i sukcesivnog modificiranja konkretnim prilikama i potrebama aktualnog života – Kovačić u svojem arhitektonskom djelu na životu održava nasušna naslijeđena značenja, nezaobilazna za održavanje razumijevanja i smisla, te time participira u rješavanju prepoznatog problema vremena. Istodobno s rješavanjem akutnog suvremenog problema, Kovačić već samom svojom stvaralačkom metodom postavlja temelje (bolje rečeno, unutarnji kostur) budućeg razvoja moderne hrvatske arhitekture, izlučujući i uspostavljajući svojevrsni inkluzivni logičko-kreativni princip. Iz razloga pak što je sama logika te kompleksne stvaralačke metode bila u dobroj mjeri produkt upravo Kovačićevog bečkog školovanja i njegovog bliskog kontakta s bečkim kulturnim milieuom na prijelazu stoljeća, bit će taj kulturni krug, s obzirom na iznimnu važnost i roditeljski značaj osobe Viktora Kovačića, presudan i za čitavu budućnost arhitektonskog razvoja i naziranja u Hrvatskoj.

Beč; Zagreb; prijelaz stoljeća; kulturni kontekst; arhitektura; epistemološka kategorija; L. Wittgenstein; modelska teorija jezika; G. Semper; O. Wagner; A. Loos; V. Kovačić

nije evidentirano