Naslov
Refleksije utjecaja bečkog kulturnog kruga u prvoj fazi razvoja hrvatske moderne arhitekture
(Fin-de-siecle Vienna and its Meaning for the Development of Modern Architecture in Croatia)

Autori
Šerman, Karin

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Arhitektonski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
14.12

Godina
2000

Stranica
426

Mentor
Magaš, Boris

Ključne riječi
Beč; Zagreb; prijelaz stoljeća; kulturni kontekst; arhitektura; epistemološka kategorija; L. Wittgenstein; modelska teorija jezika; G. Semper; O. Wagner; A. Loos; V. Kovačić
(Vienna; Zagreb; fin-de-siecle; cultural context; architecture; epistemological category; L. Wittgenstein; model theory of language; G. Semper; O. Wagner; A. Loos; V. Kovačić)

Sažetak
Rad ispituje značenje bečkog kulturnog kruga na prijelazu stoljeća za ranu fazu razvoja hrvatske moderne arhitekture. Kroz tako postavljeni okvir oslovljava se tema uloge discipline arhitekture u svom kulturnom kontekstu, odnosno pitanje potencijala tog prostornog medija da aktivno i adekvatno odgovori na zahtjeve i probleme vremena. Beč i Zagreb u to su prijelomno doba suočeni s mnogim teškim pitanjima i postavljaju pred sve grane kulturne produkcije – pa tako i pred arhitekturu – mnoge odgovorne zadatke. Zbog sličnosti problema u oba promatrana centra – međusobno povezanih dubokim i intenzivnim vezama – u obje se sredine mogu primijenjivati i ispitivati i isti modeli kulturnog i umjetničkog reagiranja. Dijapazon odgovora polučenih u Beču na prijelazu stoljeća tako se kreativno preslikava i u Zagrebu, svjedočeći o spremnosti zagrebačke sredine da prihvati nova poimanja. Dijapazon odgovora pokazuje, međutim, i čitav spektar različitih intenziteta angažiranja arhitekture u rješavanju prepoznatih potreba vremena. U Beču se on razapinje od potpunih estetičkih povlačenja iz domene stvarnosti, pa do iznimno aktivnog prakticiranja tog prostornog medija u funkciji ispravne orijentacije i rekuperacije društva. Suočeno s osjećajem gubitka spone sa stvarnošću i nemogućnosti prodora k istini i smislu, doba kao svoj centralni izlučuje upravo problem spoznaje i adekvatnih instrumenata mišljenja i znanja. U tom se smislu tada propituju različiti mediji i discipline, od filozofije pa sve do glazbe i arhitekture. U Beču na tom tragu djeluje grupa “filozofa jezika” – književnik Karl Kraus, arhitekt Adolf Loos, kompozitor i teoretičar glazbe Arnold Schönberg te filozof Ludwig Wittgenstein – posvećenih ispitivanju vlastitih medija kao adekvatnih “jezika”: kao adekvatnih modela predočavanja i pouzdanih instrumenata spoznaje i mišljenja. Nastojeći rekonstruirati sponu koju je društvo osjećalo kritično nedostajućom, oni svojem vremenu omogućavaju povratak u jedinu aktivnu i produktivnu, zbiljsku domenu. Kao najsržniji model generiran iz takvih nastojanja izlučuje se Wittgensteinov model jezika. Moguću transpoziciju tog logičko-lingvističkog modela u medij arhitekture ova analiza sagledava na teorijskom djelu dresdenskog arhitekta i teoretičara Gottfrieda Sempera. Semperovo se promišljanje discipline arhitekture naime – kao svojevrsne kompleksne sistemske kategorije – u bitnom približava logici jezika, te svojim složenim, konzervativno-inovativnim dinamičkim ustrojem jamči opstanak jednom ustanovljenih, fundamentalnih i vitalnih društvenih konvencija. Svijest o arhitekturi kao epistemološkoj, a time i višestruko odgovornoj kulturnoj kategoriji, prodire tada od svojih bečkih uzora i u zagrebačku sredinu. Novo shvaćanje tog medija – prvenstveno u smislu njene istine kao umjetnosti, a pritom još i iznimno zadužene umjetnosti – promovira upravo bečki đak, arhitekt Viktor Kovačić. U njegovoj se osobi sutiču ključne Semperove i Loosove teorijske komponente, te se tako upravo u njegovom djelu mogu locirati tragovi precizne logičko-kreativne prakse i procedure. Na taj način Kovačić afirmira vlastiti medij ne samo kao ravnopravni umjetnički medij, već i kao relevantni medij mišljenja, pozvan da aktivno, kritički i kreativno participira u svim aspektima suvremenog života. Prateći temeljna pravila logike jezika – u smislu kontinuiranog i kontroliranog povijesnog razvoja, no pritom i sukcesivnog modificiranja konkretnim prilikama i potrebama aktualnog života – Kovačić u svojem arhitektonskom djelu na životu održava nasušna naslijeđena značenja, nezaobilazna za održavanje razumijevanja i smisla, te time participira u rješavanju prepoznatog problema vremena. Istodobno s rješavanjem akutnog suvremenog problema, Kovačić već samom svojom stvaralačkom metodom postavlja temelje (bolje rečeno, unutarnji kostur) budućeg razvoja moderne hrvatske arhitekture, izlučujući i uspostavljajući svojevrsni inkluzivni logičko-kreativni princip. Iz razloga pak što je sama logika te kompleksne stvaralačke metode bila u dobroj mjeri produkt upravo Kovačićevog bečkog školovanja i njegovog bliskog kontakta s bečkim kulturnim milieuom na prijelazu stoljeća, bit će taj kulturni krug, s obzirom na iznimnu važnost i roditeljski značaj osobe Viktora Kovačića, presudan i za čitavu budućnost arhitektonskog razvoja i naziranja u Hrvatskoj.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arhitektura i urbanizam

POVEZANOST RADA