hrvatski

Gospodin i gospođa iz opozicije u apoziciju ili o pragmatici oslovljavanja u hrvatskome jeziku

U hrvatskom društvu oslovljavanje osoba iz poštovanja, nepoznatih osoba, starijih ili hijerarhijski nadređenih članova društvene zajednice danas se u pravilu izražava leksemima gospodin i gospođa. U praksi se međutim to provodi nesustavno. Nedostaju naime jasna pravila za uporabu tih leksema što često rezultira nesigurnošću govornika. Na pojavu takvih nedoumica u hrvatskom jeziku utjecale su, nesumnjivo, i društvene promjene. Stoga uporaba leksema gospodin i gospođa postaje istodobno i pragmalingvističko i lingvističko pitanje. Ono svoj odraz ima ne samo u uporabi unutar izvornojezične zajednice, već, očekivano, i u poučavanju hrvatskoga jezika kao inojezičnoga. Dosad se o toj temi govorilo ponajviše u okviru okviru p(r)oučavanja morfologije, a izostajala je obuhvatnija slika komunikacijske prakse. U radu se zato temi nastoji pristupiti kompleksno, opisujući i pragmalingvističke i sociolingvističke aspekte uporabe tih leksema. Analiziraju se njihovo semantičko polje, bliskoznačnice, sintaktička uloga i sročnost s mocijskim imenicama, njihova morfološka obilježja te tvorbeni obrasci kojima je osnovna riječ gospodin i gospođa. Što se tiče aspekata uporabe, razmatra se njihova kulturološka uvjetovanost koju je u hrvatskim prilikama nužno dovesti u vezu s vremenskom i prostornom raslojenošću leksika. Radi detektiranja mogućih razloga današnje nesigurnosti izvornojezičnih govornika uspostavljaju se poveznice sa stanjem u 20. stoljeću, regionalnom dijatopijom te funkcionalnom stilistikom. Na temelju rezultata istraživanja utvrđuju se tendencije u uporabi leksema gospodin i gospođa i ukazuje na stanje u suvremenom jezičnom bontonu te izdvajaju smjernice za otklanjanje nesigurnosti među izvornojezičnim i inojezičnim govornicima hrvatskoga jezika.

suvremeni hrvatski jezik; pragmalingvistika; jezični bonton; adresativni pragmemi

nije evidentirano