hrvatski

Rana ruska ženska autobiografija: o čemu govorimo kada govorimo o njoj?

Autobiografija u Rusiji, od početka tradicije i promišljanja o njoj, bila je materijal zanimljiviji povjesničarima nego proučavateljima književnosti. Imperativ dokumentarne vrijednosti žanra može se uočiti već na osnovnoj razini nazivlja gdje je izrazita prevlast termina memuarnaja literatura, memuaristika, dokumental'naja literatura nad postojećim i na Zapadu ustaljenim terminom autobiografija. Promatramo li stoga apokrifnost kao paralelan, nekanonizirani tok književnosti, ova se osobina može protegnuti na cjelokupnu, ali osobito na žensku autobiografsku produkciju. Naime, žanr se i van ruske književnosti nerijetko doživljavao neknjiževnim, ali je kvaliteta autobiografskog kroz povijest nailazila na pozitivan prijem kada je riječ o odlici tekstova muških autora, dok je atribucija autobiografskim u slučaju autorica imala negativne konotacije. Kako je moguće govoriti o apokrifnosti i kao o nekoj vrsti anomalije, odstupanja od izvornika, ruska ženska autobiografija i njezin kontekst nametnuli su se kao tema za aktualizaciju u sklopu ove konferencije, tim više što je riječ o jednom dijelu ruske književnosti koji je u najboljem slučaju slabo zastupljen u akademskim programima rusistike i općim povijestima ruske književnosti. Kada govorimo o ranoj ruskoj ženskoj autobiografiji, govorimo, između ostalog, o tekstovima kojima se manipuliralo u različite svrhe, koji su tiskani u suprotnosti sa željama ili suprotno uvjetima koje su postavile njihove autorice, čije je izvornike teško utvrditi, koji postoje u više varijanti, koji su opremani različitim komentarima u kojima je samo autobiografsko jastvo u potpuno drugom planu i slično, pa je cilj ovog izlaganja ukazati na navedene anomalije koje otvaraju prostor za atribuciju ove produkcije apokrifnom i to na primjeru četiri poznatija teksta rane ženske autobiografije.

rana ruska ženska autobiografija; apokrifnost

nije evidentirano