hrvatski

Detabuizacija stereotipa starosti u suvremenoj hrvatskoj „ženskoj“ književnosti

Tijelo kao važan topos određen okvirima zadanih Kulturom (Foucault, Šafranek, de Certau…) funkcionira do trenutka kada postane staro, bolesno, a usto još i žensko – Drugo. Polazeći od teze da se u pripovijesti upisuje kultura te time tekst postaje društvo samo (de Certau), autorice će u ovom radu prvo dekonstruirati, a zatim rekonstruirati stereotip tijela kao starog na primjeru djela suvremene hrvatske književne produkcije, Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić i Fališ mi Mani Gotovac, koje se (pseudo)znanstveno propituju ali i anticipiraju u samom tekstu Rječnika tijela Andree Zlatar. Nadalje, oslanjajući se na feminističko čitanje (Woof, Irigaray, Showalter), autorice će pristupiti čitanju načina upisivanja tijela u tekst, čime ovdje proučavane autorice sudjeluju u stvaranju nove paradigme kulture (one (novo)humanističke), a iz kojeg ujedno iščitavamo i zalaganje za međusobnu interferenciju više različitih identiteta. Zastupajući tezu da se ponovnom rekonstrukcijom stereotipa starosti kao drugosti putem književnog teksta otvara mogućnost novih kulturalnih paradigmi, dokazat ćemo važnost ovih tekstova za razumijevanje suvremene hrvatske književnosti, ali i kulture.

književnost; kultura; starost; stereotip; žensko tijelo

nije evidentirano