hrvatski

Usporedba znanja i stavova pedijatara i roditelja predškolske djece o nekim aspektima njihove sigurnosti

Nakon prve godine života nesreće su vodeći uzrok smrti djece u Hrvatskoj. Povećanje sigurnosti djece u smislu zaštite od nesreća traži multidisciplinaran pristup, u kojemu pedijatri kao najčešći primarni liječnici djece predškolske dobi imaju važnu i nezamjenjivu ulogu. Cilj istraživanja je usporediti znanja i stavove pedijatara u usporedbi s mišljenjem roditelja predškolske djece o nekim vidovima njihove sigurnosti temeljem podataka o učestalosti i vrsti nesreća od kojih stradavaju djeca u Hrvatskoj. Anonimni upitnik je upućen svim pedijatrima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te roditeljima prvorođene djece neposredno nakon djetetova rođenja. Pedijatrima je upitnik upućen poštom uz omotnicu s napisanom adresom i poštanskom markom za odgovor. Majke su ispunjavale upitnik tijekom boravka u rodilištu u Klinici za ženske bolesti i porode KBC Zagreb, kojom prilikom im je dan i upitnik za djetetovog oca uz zamolbu da ispunjeni upitnik pošalju poštom na adresu voditelja istraživanja. Pedijatri su vratili 99 ispunjenih upitnika, a roditelji 295 (231 majke, 64 očevi). Na neka pitanja odgovori pedijatara i roditelja gotovo su identični pa tako na pitanje o vodećem obliku nesreća u uzrocima smrti gotovo jednak broj pedijatara i roditelja navodi točno da su to prometne nesreće. Ipak je važno naglasiti da oko 30% pedijatara nije dalo točan odgovor. Na pitanje o najčešćem uzroku otrovanja djece u Hrvatskoj i pedijatri i roditelji navode kućne kemikalije, iako je to pogrješan odgovor. Samo oko 20% pedijatara i 17% roditelja točno navodi da su to lijekovi. Gotovo 94% pedijatara prepoznaje dječje hodalice kao opasne, a takvima ih vidi manje od 50% roditelja. S tvrdnjom kako predškolsko dijete treba naučiti da ne smije dirati lijekove, pa ono to neće ni raditi, ne slaže se oko 83% pedijatara i samo nešto više od 50% roditelja. Rezultati istraživanja pokazuju da postoji potreba za poboljšanjem znanja pedijatara u svezi s nekim aspektima sigurnosti predškolske djece. Također u nekim segmentima značajno viši postotak točnih odgovora pedijatara upućuje na to da i kad znanje i pozitivni stavovi pedijatara postoje, nailazimo na problem prenošenja tih poruka roditeljima. Potrebno je intenzivirati napore na trajnoj edukaciji pedijatara o problemu nesreća kao i na komunikacijskim vještinama i mogućnostima prenošenja znanja i pozitivnih stavova roditeljima. Značajno je i pitanje koje nije bilo predmet ovog istraživanja, a koje svakako ima golem utjecaj, a to je opterećenost pedijatra kojemu je vrijeme za pojedinog bolesnika ograničeno, posebice kad je riječ o prevenciji.

predškolska djeca; sigurnost; prevencija nesreća

nije evidentirano