hrvatski

Regionalni razvoj - uvjet opstanka eurozone

Europska unija se danas suočava s brojnim gospodarskim i političkim problemima, najvećim od svog uspostavljanja. Dužnička kriza koja je izbila 2008. godine istaknula je dugogodišnje strukturne slabosti europskog kapitalizma, osobito njegove neomerkantilističke dimenzije. Na vidjelo je izašla i nedjelotvornost nadnacionalnih mehanizama monetarnog upravljanja, a ponovno su aktualizirana pitanja i smisao maastrichtskih kriterija. Primjena dvostrukih pravila, nepoštivanje i općenito nefleksibilnost kada je riječ o tim kriterijima, u prvom redu onih vezanih uz proračunski deficit i razinu javnog duga, podjednako kao politička diktatura europskog krupnog kapitala koja se iskazuje kroz mehanizam eura, ukazuje ne samo na stalnu prisutnost tenzija između političkih ciljeva i ekonomskih izazova, nego i na činjenicu da je dosadašnja konvergencija unutar postojećeg monetarnog sustava rezultirala transferom vrijednosti europskim bankama, preko strukturalnog trgovinskog deficita i vanjskog duga manje razvijenih članica. Kao rezultat, države centra (osobito Njemačka i Francuska) postale sit ekonomski gospodari eurozone. Tako se jaz između centra i periferije sustavno produbljuje, što dovodi u pitanje opstanak eurozone, pa i cijelog projekta EU. Budući da se aktualna dužnička kriza isključivo povezuje s državnim dugom i proračunskim deficitom, i dogovori europskih institucija usmjereni su u tom smislu. Oni uključuju povećanje ovlasti EU u praćenju nacionalnih fiskalnih politika, što u MMF-ovom stilu, nameće nova ograničenja koja dodatno onemogućavaju manje razvijene članice u provođenju nacionalne ekonomske politike, a samim tim i proces konvergencije. S obzirom na to da fiskalni pakt implicitno odbija razmatranje strukturnih elementa krize, on se može smatrati tek blagim supstitutom cjelovite koncepcije rješavanja krize u zemljama eurozone, od čega ovisi i stabilnost eura, a time i europskoga gospodarstva. Ako se razmišlja o alternativama u eurozoni, odnosno EV, tada to moraju biti alternative neoliberalnom kapitalizmu. Odgovori na pitanja koja su povezana s uzrocima krize i mehanizmima koji su privatne i državne sektore doveli do neodrživog dužničkog tereta, u velikoj mjeri odredit će kako treba ocjenjivati prijedloge gospodarskih reformi ne samo kako bi se izbjegle buduće krize, nego kako bi se postigao ujednačeni/i društveno-ekonomski razvoj između članica. U radu se upravo razmatraju druga moguća rješenja koja bi podijelila probleme između članica. Razvijene bi zemlje svoje suficite trošile, investirale u zemljama koje imaju deficite na tekućem računu platne bilance. Manje razvijene zemlje povećale bi udio neizravnih, a razvijene udio izravnih poreza u ukupnim poreznim prihodima. Pored limitiranja mogućeg deficita na tekućem računu platne bilance, manje razvijene bi zemlje postepeno smanjivale javne rashode mjereno per capita.

maastrichtski kriteriji; deficit na tekućem računu platne bilance; neizravna devalvacija; odnos dvostrukih deficita; ravnomjerniji razvoj članica eurozone; neoliberalna politika

nije evidentirano