hrvatski

Sakrament ženidbe

Knjiga je podjeljena u tri poglavlja. Prvo poglavlje naslovljeno je ''Brak u Starom zavjetu''. Ovdje autor obrađuje teologiju braka u svjetlu biblijskog izvještaja o stvaranju. Svećenički izvještaj o stvaranju govori o postanku svijeta u šest dana, gdje je kruna Božjeg stavranja čovjek – krhko i ranjivo stvorenje u svojoj dvosrtukoj, dvorodnoj, dvospolnoj pojavnosti, te iz toga proizlazećoj napetoj komplementarnosti između čovjeka i žene. Božji blagoslov je znak da brak nije ljudska ustanova, već sveta božanska ustanova koju je Bog zasnovao na početku povijesti čovječanstva. U svim starozavjetnim spisima razvidno je da su se pisci borili za ispravno vrednovanje bračne ustanove. Dok je u drigim religijama brak i seksualnost diviniziran i sakraliziran, u Starom Zavjetu borilo se protiv takvog poimanja braka i seksualnosti. Vjera izabranog naroda ruši sve mitove i obrede kojima stare teligije sakraliziraju seksualnost i brak. Takvo stajalište nije posljedica razvoja izraelske religije, već posljedica temeljne dogme vjere Izraelskog naroda: vjera u jedinoga Boga koji je svoje ime objavio Mojsiju i koji se očitovao Izaelu kao Bog Osloboditelj i Izbavitelj iz egipatskog sužanjstva te je Izaela izabrao i učinio svojim narodom i traži da se samo njemu klanja. Kad je riječ o bračnom savezu ruše se svi mitovi. Ne postoje bozanstva majčinstva niti plodnosti. Ne postoje ni kultski obredi kojim se izaziva plodnost tla i plodnost životinja i ljudi. Stoga se u Izraelu demitizira i desakralizira sekslualnost i brak. Spolonost i brak su zemaljska, duboko ljudska stvarnost. U objavljenoj religiji spolnost, plodnost i brak nisu odvojeni nego su svi aspekti seksualnosti usmjereni i integrirani u ustanovi braka. U drugom poglavlju, naslovljenom ''Poimanje braka u Novom zavjetu'', autor potanko iznosi osobitosti novozavjetnog nauka o braku, posebice u odnosu na pretkršćanska poimanja, kako židovska tako i poganska. Krist se na neponovljiv i vrhunski način očituje kao dovršitelj saveza koji je Bog sklopio s čitavim ljudskim rodom u činu stvaranja. Kao što je u Starom zavjetu brak slika savezništva između Izabranog naroda i Boga, slično značenje je zadržao i u Novom zavjetu. Slikom braka prikazuje se odnos između Krista i novog Božjeg naroda – Crkve. Slikom braka se također prikazuje bit Božjeg kraljevstva koje je ispunjeno radošću. U Novom zasvjetu slikom zaruka i zaručništva objavljena je ponajprije nebeska i eshatološka svadbena gozba, koju je pripravio sam nebeski Otac – zaručnik na toj svadbenoj gozbi jest proslavljeni Krist, a zaručnica Crkva kao novi Božji narod. Treće poglavlje nosi naslovm ''Poimanje braka kroz povijest Crkve''. Ovdje je autor na pregledan način predočio kronološki razvoj teološkog nauka o sakramentu ženidbe, koji se unutar praktičnog života očitovao u oblikovanju crkveng braka, što je razmoterno kroz svjedočanstva istočnih i zapadnih crkvenih otaca. Nakon toga je prikazan kršćanski brak od IV. do XI. stoljeća i oblikovanje zaručničke liturgije na Zapadu, zatim sakramentalna narav braka između XI. i XIII. stoljeća, te je naposeljetku tematiziran brak kao zemaljska realnost i misterij spasenja u posttridentskom razdoblju.

Sakrament; brak; ženidba; zaručnica; tradicija

Bibliografija: str. 209-212 i uz tekst