hrvatski

Otajstvo Kristove Crkve u svjetlu Objave, Predaje i crkvenog učiteljstva

U ovoj knjizi, koja se sastoji od pet poglavlja, autor je nastojato ukazati na to da Crkva Kristova nije samo povijesna datost, nego i otajstvo vjere, te se stoga o njoj treba neprestano promišljati kako bi ona bila razumljiva i prihvatljiva čovjeku svoga vremena. Svako vrijeme traži svoju metodu i način kako bi izrazilo sadržaj otajstva u svojem vremenu ne bi li njegovim suvremenicima bilo razumljivo. O Crkvi se, zasigurno, u posljednje vrijeme mnogo pisalo i govorilo. Prema mišljenju nekih teologa, gotovo da se o njoj i nema više što novo kazati. Međutim, upravo u zadnje vrijeme pojavljuju se mnoga pitanja vezana uz otajstvo Crkve koja i današnje teologe potiču i obvezuju da o tome otastvu i dalje promišljaju i pišu. Ova je knjiga nastala nakon dugog niza autorovih predavanja. Autor u njoj donosi jedan svojevrsni presjek nastanka i razvoja Crkve kroz povijest ističući neprestano da je ona otajstvo koje nam posreduje otajstvo ljubavi Trojedinoga Boga. U prvom poglavlju autor donosi određene okvire kao bitnu pretpostavku za daljnji govor o ekleziologiji. Crkva je misterij koji se može predočiti u različitim dimenzijama: eshatološko-povjesnoj dimenziji prema kojoj ona ima svoje izvorište u volji trojedinoga Boga koji se htio objaviti ljudima tijekom povijesti. Zatim, Crkva kao zajednica koja je povijesno nazoična u svijetu, primila je božansko poslanje, ustanovljena je na spasenjskom Kristovu djelu, kao i na njegovoj preduskrnoj aktivnosti i njegovoj uskrsnoj samoobjavi. Zatim, njezina pneumatološka dimenzija utemeljena je na Duhu Svetumu. Kao što je Crkva nedjeljivo povezana s Kristovim uskrsnućem, u tom smislu ona je također znak eshatološke nazočnosti Duha Svetoga i on joj daje život i djelatnu snagu u svim njezinim činima. I, konačno, u kvaliteti zajedice vjernika po čemu se razlikuje od drugih zajednica, Crkva je – kao narod koji je proizišao od drugih raznih naroda – sredstvo univerzalne spasenjske volje Božje koja se konkretizira i uspostavlja u ljudskoj povijesti. U drugom poglavlju autor opisuje Crkvu u svijetlu Objave Staroga i Novog zavjeta. Pišući o Crkvi u svijetlu Staroga zavjeta, autor smatra da za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je taj što je Crkva od samih početaka svojega postojanja samu sebe shvaćala baštinikom izabranog Božjeg naroda. Drugi je taj što je Bog zasnovao jedinstveni plan spasenja za cijelo čovječanstvo. Crkva je dio toga plana, i to, nedvojbeno, onaj njegov najvažniji i završni čin. Prema autorovim zapažanjima Novi zavjet daje posebno svijetlo za prikaz otajstva Kristove Crkve. Novi nam zavjet predočuje Crkvu kao onu koja ima jasnu svijest o vlastitom identitetu: identitetu novoga Božjega naorda. Nadalje, Prva je Crkva duboko svjesna svoje partnerske uloge u novom savezu s Bogom. Svjesna je da je Božje sredstvo spasenja i mjesto i sakrament spasenja za cijelo čovječanstvo. Osim toga, neki autori Novoga zavjeta, kao što su Pavao i Ivan, upozoravaju na to da je Prva Crkava imala razvijenu i refleksnu svijest o sebi, što je polsužilo kao temelj za buduću teologiju o biti i naravi Crkve, o njezinim vlastitostima i funkcijama, tako da u Novom zavjetu ne pronalazimo samo okvir unutar kojega prepoznajemo porijeklo Crve nego i prve skice buduće ekleziologije. U trećem poglavlju autor je prikazao ekleziologiju u patrističko-skolatičkom razdiblju. U patrističkom i skolastičkom razdiblju – a riječ je o prilično dugom periodu unutar kojega se krije petnaest stoljeća crkvene povijesti u kojoj su se dogodili veoma važni trenutci kršćanske spekulacije – temeljne misli o Crvki koje su pokrneuli pisci Novoga zavjeta u svojim spisima u početnim stadijima crkvenoga života razvijale su se tijekom idućih stoljeća. Premda su postojale početne skice o ekleziologiji od samih početaka crkvenog postojanja, ipak tek pri kraju skolastičkgo doba razvila se sustavna i samostalna ekleziologija. Prije ovoga razdoblja – za vrijeme velikih crkvenih istočnih i zapadnih otaca – studij o misteriju Crkve nije bio sustavno oblikovan, nego fragmentarno. O Crkvi se predavalo u sklopu drugih teoloških traktata. U četvrtom poglavlju autor prikazuje ekleziologiju od Tridentinskog sabora do Drugoga vatikanskog sabora. Zahvaljujući Luteru i Protestantskoj reformaciji, Crka zadobiva novo značenje, a uvode se i novi načini prikazivanja Crkve. Budući da Luter uvodu novu koncepciju čovjekova spasenja u smislu posredništva, to će se odraziti i na sam prikaz Crkve. Prema njemu postoji samo jedna posrednik u spasenju, a taj je Isus Krist. Tako da se Luter udaljava od takozvanog hijerahijskog modela crkve i prelazi na takozvani kerigmatski model. Prema tome modelu, crkvena hijerahije u posredničkom smislu spasenja nema gotovo nikavku ulogu. Od vidljive Crkve, novog Božjeg naroda, koji je sacramenum visibile, i lumen getnium, prelazi se na ecclesia invisibilis et abscondita. Protiv Luterovog stajališta i njegovih nasljednika čvrsto je reagirala Crkva u Rimu na Tridentskom saboru (1545-1564). Pozivanući se na Sveto pismo i crkve oce i crkvene naučitelje, koncil je revidirao Luterovu teologiju i ekleziologiju, a posebno njegovo poimanje spasenja. Koncil je potvrdio one vidike i elemente u Luterovim postavkama koji su bili dobri na način da ih je upotpunjavao elementima koje je on bio isključio: vrijednost tradicije, pozitivnu ulogu dobrih djela, stvarnu uzročnost spasenja kod sakramenata, priznavanje i drugih posrednika spasenja koje je Bog izabrao da bi nastavo i ostvario spasenje koje smo ubaštinili po jedinomu posredniku Isusu Kristu. U petom poglavlju autor prikazuje postkoncilnsku ekleziologiju. Drugi je vatikanski sabro bio jedan od prvih, ali ne i jedini obnovitelj katoličke Crkve i ekleziologije u drugoj polovici XX. stoljeća. Ovdje autor donsi imena najznačajnih teologa te ukazuje na njihov veliki doprinos za razvoj katioličke ekleziologije. To su slijedeći teolozi: Charles Journet, Jerome Hamer, Karl Rahner, Yves Congar, Hans Küng, Joseph Ratzinger, Gusav Gutierrez i teologija oslobđenja. Ovi su teolozi svojim stvaralaštvom dali novi zamah razvoju ekleziologije. Kroz različite smjerove, kao što su: teandrički, kerigmatski, smjer zajdnice, sakramenalni smjer, pneumatski smjer, povijesni smjer, otvorili su nove vidike i načine promišljanja o misteriju Kristove Crkve.

Krist; Crkva; otajstvo

nije evidentirano