hrvatski

Rogovska opatija u srednjem vijeku

Benediktinski samostan Sv. Ivana Evanđelista u Biogradu formalno je osnovan, kako to svjedoči samostanska fundacijska listina, u veljači 1060., a zbog svoga najvećeg, ujedno kraljevskog posjeda Rogova kasnije se naziva i rogovski, tj. Rogovska opatija. Nakon mletačkog razaranja Biograda 1125. jedan se dio benediktinaca po svoj prilici sklonio na svoj posjed Rogovo, a drugi dio u Šibenik, da bi 1129. zasigurno prešli na Ćokovac na otoku Pašmanu. Osim egzempcije koju je uživala opatija, rogovski je opat imao pravo na mitru, prsten, štap i sandale. O važnosti, ali još više ugledu Rogovske opatije svjedoči podatak Tome Arhiđakona da je početkom 20-ih godina 13. stoljeća palij (pallium) splitskoga nadbiskupa bio povjeren na čuvanje rogovskom opatu. U 14. stoljeću opatija proživljava najteže razdoblje nakon biogradske epizode. Za mletačko-anžuvinskog rata 1345. samostanski kompleks postaje prostor vojničkih sukoba, što je zasvjedočeno i u djelu Obsidio Iadrensis. Nakon teških ratnih iskustava opatija je u ekonomskom pogledu brzo napredovala pa su joj prihodi za više od jedne trećine nadmašivali one samostana Sv. Marije i Sv. Krševana u Zadru. U izlaganju će se posebna pažnja usmjeriti duhovnoj, organizacijskoj i ekonomskoj situaciji te pitanju glagoljaštva u Rogovskoj opatiji – jedinoj i danas živućoj muškoj redovničkoj zajednici koja se može podičiti ranosrednjovjekovnim statusom kraljevskog samostana (monasterium regale).

benediktinska Rogovska opatija; samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu; samostan sv. Kuzme i Damjnana na Ćokovcu; otok Pašman; srednji vijek

nije evidentirano