hrvatski

Boškovićevi motivi za priopćavanje Newtonovih otkrića u optici: analiza šestoga pjevanja Boškovićeva epa De Solis ac Lunae defectibus

Sámu istražujmo prirodu i što nam izlaže ona Svoje kad prolazi staze. Budni, i noću i danju, Motrimo, nek nam se napregnu oči, ustrajni bud'mo Kad nam je duge provoditi sate. Nije to dosta: Vještom se služimo desnicom da bi umijećima raznim Prirodu krotili s tisuću sprava, često joj rane Nanijevši. Nastojmo neka kroz muku svoje oglasi Zakone tajne i otkrije daleke uzroke stvar'ma. (VI, 206-213, preveo Ivica Martinović) Šesto i posljednje pjevanje Boškovićeva didaktičkog epa O pomrčinama Sunca i Mjeseca »pjesnička je apoteoza« Isaaca Newtona, čija djela, napose Principia i Opticks, jesu »kao neka proročišta koja daju istinite odgovore«, ističe znameniti Dubrovčanin (n. 19) i zato pjeva: »Ti ćeš mi, Newtone, veće božanstvo biti« (Tu maius mihi numen eris, Newtone, VI, 10), podrazumijeva se, veće od onih iz mitologije starih. Razlog Boškovićeva pjevanja nije samo slavljenje Newtonova djela u stihovima i proznim bilješkama, nego i podroban opis Newtonovih doprinosa optici, prije svega ključnoga eksperimenta s prizmama (nn. 49-57). Uz to, Bošković se jasno određuje i prema Newtonovoj filozofiji znanosti i nudi svoju vlastitu kao »metodu ispravnoga filozofiranja« (methodus recte philosophandi, n. 28): »Priroda se istražuje motrenjima i pokusima«, pri čem se motrenja koriste u astronomiji i prirodopisu, a pokusi u eksperimentalnoj fizici i kemiji. Na tragu čuvene Newtonove izreke »Hipoteze ne izmišljam« (Hypotheses non fingo), i Bošković je protiv uporabe »posve proizvoljnih hipoteza« (hypotheses penitus arbitrariae). Za Dubrovčanina put do prave teorije u fizici nije pravocrtan napredak, nego se on zbiva »i kroz mnoge zablude« (per errores etiam plurimos). Shvativši za boravka u Londonu da njegova znanstvena djela nisu doprla do Britanskoga otočja, Bošković se u bilješkama trudi upoznati britansku znanstvenu sredinu s kontinuitetom i raznovrsnošću svoga znanstvenoga rada. Posve očekivano, on više puta upućuje na svoju važnu raspravu De lumine (1748) (nn. 16, 28, 45), kao i na istoimenu raspravu Carla Benvenutija, koji je slijedio i provjeravao Boškovićeve zamisli (nn. 16, 46, 59). Opisuje svoje sudjelovanje na natječaju Akademije znanostī u Parizu 1752. o perturbacijama Jupitra i Saturna (n. 5). Upozorava na svoj najvažniji doprinos geofizici: oblik je Zemlje »posve nepravilan«, kako je to teorijski obrazložio u petom dijelu svoga geodetskoga izvješća De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem (1755) (n. 8). Dvaput spominje i dostignuća svoje teorije silā i djelo Philosophiae naturalis theoria (1758) tiskano u Beču (nn. 45, 49). Štoviše, podsjeća na svoju hipotezu iz 1748. godine da lom svjetlosti ovisi o množini i rasporedu točaka koje sastavljaju česticu svjetlosti (n. 23). Bošković se poziva i na »Notae ad iridem« (1747), svoje bilješke uz poemu svoga profesora Carla Nocetija, jer je ondje pisao o uporabi prizme u optičkim istraživanjima (n. 29). Sažeto prikazuje glavne doprinose u svojim dopunama uz ep Philosophia recentior Benedikta Staya: u prvom svesku (1755) izlagao je o općim svojstvima tijelā i o sili inercije, u drugom (1760) je ponudio pregled cijele astronomije (n. 28). Napokon, dopunjujući bilješke u pariškom izdanju svoga epa 1779. godine, Bošković upućuje na knjigu koja je njegov glavni doprinos usponu 'nove optike': Dissertationes quinque ad dioptricam pertinentes (1767) (nn. 50, 56). Šesto pjevanje Boškovićeva epa De Solis ac Lunae defectibus poslužilo nam je kao građa za analizu komunikacijskih modela i postupaka kojima se o znanosti komunicira. Naš je zaključak da Boškovićeve pjesničke teme i popratna obrazloženja u znanstvenim i povijesnim bilješkama uključuju razmišljanja o publici i obilježjima sadržaja. Osim Newtona, po kojem se Bošković na poseban način obraća londonskoj znanstvenoj sredini i Royal Society, stihovi imaju još dva važna adresata, dva protagonista 'nove optike' – Johna Dollonda i Leonharda Eulera (n. 39). Brojnim autoreferencijama Bošković znanstvenik samosvjesno predočuje svoje doprinose optici, geofizici, astronomiji i prirodnoj filozofiji. Na razvedeni dizajn Boškovićeva komunikacijskog modela ukazuju i neki drugi momenti, primjerice spomen Algarottijevih dijaloga Il Neutonianismo per le dame (1737) s razmišljanjima o dostupnosti znanstvenih sadržaja različitim vrstama publike, tj. o prednostima i ograničenjima, kako bismo to današnjim rječnikom rekli, 'popularne znanosti' (n. 12). U završnoj epizodi šestoga pjevanja nudi Bošković jednu zapletenu alegoriju o Suncu, Mjesecu i Zemlji, a u bilješci (n. 78) ispisuje njezinu poruku s pomoću kontrasta: Zemlja, promotrena s Mjeseca, jest »crna, zamagljena i prljava«, a Mjesečevi su učinci nešto što je »vrlo opće i vrlo poznato« (communissima et notissima), koristeći se tako ključnim riječima kojima bismo i danas mogli opisati prisutnost znanosti u javnosti.

modeli komuniciranja znanosti; popularizacija znanosti; autoreferencije znanstvenika; Ruđer Bošković; Isaac Newton

nije evidentirano